Naš sugrađanin Niho Karić podijelio je svoj doživljaj Konjica na svome Facebook profilu uz prateće fotografije. Njegove crtice prenosimo u cijelosti:
Ajnc, Cvaj, Draj
Konjic mali raj,
Uno, Due, Tres
pijem kafu Ness…
Krivudavom džadom krivudave Jeseni stižem u mjesto gdje Bosna svoju lijepu Hercegovinu u potiljak ljubi. Na ulazu prve nedjelje u Oktobru 2020g. dočekuju me pospane i širom otvorene ruke gradske konjičke kapije. Zelena rijeka Neretva (Nerenta) kao smaragdne ženske oči, iza kišnog oblaka, sva pokisla i hladna, čvrsto se svila uz ovaj grad; hoće da se ugrije. Čitava rijeka, čitav ovaj grad ispunjen je piscem, slikarom, rasnim crtačem karikatura Zukom Džumhurom.
Pošao sam čaršijom u skitnju, od sokaka do sokaka, od kuće do kuće, pod konjičkim ćepencima pjesnika da tražim. Nije ga bilo na putu, po livadama, obilazio sam tezge, zalazio u vrbake, nema ga u muzeju; skitnice i mađioničara u izlizanim trapericama i crnom đubretaru nema ni u kafani.
Nema ga na ćupriji.
Čovjeka malog rasta i krhkog tijela, koji je volio obične ljude i šalio se na svoj račun, našao sam na Vidikovcu iznak Konjica. Pored ulazne kapije, odmah s lijeve strane puta, svoje dotrajale kazaljke vremena zauvijek je sklopio Zuko Džumhur, ispod dva mermerna nišana.
Abduselam Džumhur otac njegov a bivši vojni muftija Kraljevine Jugoslavije upokojen je do njega, lijevo. Otac i sin.
Nišani hodoljupca Zulfikara Zuke Džumhura kao da su friško izvađeni iz njegovih crteža i onako jednostavnim trapavim potezom nacrtani pa postavljeni njemu iznad glave da se na podnevskom suncu osuše.
Ne znam je li od mene potajno primio pozdrave i selame, ali se ne bih iznenadilo i začudio da me u povratku, nakon proučene fatihe, sačekao na stepenicama ili u podzemnom Titovom bunkeru glavom i bradom slavni pisac; da mi ponudi rahat lokum i kafu razgovorušu.
“A znaš li Ti gospodine Zuko da sam ja odavno imao želju da dođem do Tebe, da se bolje upoznamo, popijemo kafu, da osjetim mudrost znanje i vještine Tvoje? Da sam htio svom sinu nadjenuti ime po tebi? “
-“Ne znaš i ne zanima te. Vješto izbjegavaš odgovor. Nevješt si…pročitao sam te!”
Dobro, to mu nisam rekao ali sam razgovor zamišljao u sebi, i uz put doznao od svoje prijateljice Amine jednu njegovu ovakvu zgodu:
Često je boemski život provodio do ranih jutarnjih sati u društvu i piću. Kad je nestalo ljutog pića pitaju na šta će sad preći?
-Na pivo, složiše se.
Kad je nestalo piva pitaju na šta sad da pređu?
-Ima vina.
Kad su zadnje vino popili, pitaju na šta sad da pređu?
-Sad kad smo sve piće popili možemo da pređemo na Islam- odgovara Zuko.
Ćao, pozdravite svoje kod kuće.
NK
