IVO ANDRIĆ jedan je unikatni primjer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca, rođen 1892. u Dolcu pokraj Travnika u siromašnoj katoličkoj obitelji, a umro 1975. u Beogradu.
Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje“.
Djetinjstvo i rana mladost
Majka ga je još u povoju odnijela u Sarajevo,gdje joj je muž službovao. Godine 1894.otac mu umire od tuberkoloze.
Majka ga je odnijela sestri svoga muža u Višegrad, udatoj za austrijskog žandarmerijskog narednjka sa kojim nije imala djece. Njih dvoje su prihvatili mališana i brinuli se o njemu, u svojoj kući na samoj obali Drine, koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije Mehmedpaše Sokolovića.
Išao je u Višegrad u osnovnu školu, a Veliku gimnaziju je završio u Sarajevu. Još u gimnaziji se priključio naprednom nacionalističkom pokretu Mlada bosna. Studirao je slovensku književnost i istoriju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorirao je u Gracu 1924. godine. Bio je u braku sa Milicom Babić, ali nisu imali decu.
U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je naprednom nacionalističkom pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti.
Svoju prvu pesmu „U sumrak“ objavio je 1911. godine u „Bosanskoj vili“. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga je zatekao Prvi svetski rat.
Studentski dani
Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić se u listopadu 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu.
U Zagrebu posjećuje salone, druži se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki upliv imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gdje sluša predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti.
Bečka klima mu ne prija i Andrić zbog osjetljivih pluća često boluje od upala. Stoga se obraća za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već naredne godine prelazi na Filozofski fakultet u Kraków. Tu intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora.
Cijelo vrijeme piše pjesme, a u lipnju 1914. Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje njegovih šest pjesama u prozi u knjizi Hrvatska mlada lirika.
Uhićenje
Dana 28. lipnja 1914. na vijest o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franza Ferdinanda napušta Kraków. Odmah po dolasku u Split, sredinom srpnja, austrijska policija uhićuje ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do ožujka 1915. godine.
Među zidovima marburške tamnice u mraku samice intenzivno piše pjesme u prozi. Nakon izlaska s robije, Andrić biva protjeran u progonstvo u Ovčarevo i Zenicu gdje ostaje sve do ljeta 1917.
Zbog ponovno aktivne bolesti pluća odlazi na liječenje u Zagreb u Bolnicu Milosrdnih sestara – stjecište hrvatske inteligencije koja se klonila sudjelovanja u ratu na strani Austro-Ugarske.
Tu Ivo Andrić zajedno s Ivom Vojnovićem dočekuje opću amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine s predgovorom Nika Bartulovića.
U Zagrebu ga i zatiče slom Austro-Ugarske, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
U danima koji neposredno prethode ujedinjenju, Andrić u tekstu Nezvani neka šute objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.
Selidba u Beograd
Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom listopad 1919. godine počinje raditi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu.
Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno sudjeluje u književnom životu glavnog grada, družeći se s piscima koji se okupljaju oko kavane Moskva.
Već početkom 1920. Andrić započinje svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru u veleposlanstvu u Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda tiska pripovjetku Put Alije Đerzeleza.
Malo nakon toga počeo je raditi kao diplomatu veleposlanstvu u Vatikanu. Objavljena je njegova zbirka pjesama u prozi “Nemiri” te pripovijetka “Put Alije Đerzeleza”.
- godine postao je službenik konzultanta u Bukureštu, a te iste godine počela je njegova suradnja sa Srpskim književnim glasnikom gdje je objavio priču “Ćorkan i Švabica”.
- godine odlazi u konzultant u Trst te objavljuje pripovijetke Za logorovanja te Ženu od slonove kosti i ciklus pjesama “Šta sanjam i šta mi se događa”. Objavio je još neke književne prikaze, a 1923. godine postavljen je na mjesto vicekonzula u Grazu.
- godine objavio je još neke pripovijetke koje su postala s godinama njegova najpoznatija djela. To su: “Ljubav u kasabi”, “Mustafa madžar”, “Dan u Rimu” te “U musafirhani”.
Ivo Andrić – Zrele godine
Bio je vijećnik na Trećem zasjedanju Zavnobiha. 1946. godine živio je na relaciji Beograd-Sarajevo, a u ožujku 1948. godine postao je redoviti član Srpske akademije nauka, u odjeljenju za književnost i jezike te u odjeljenju glazbenih i likovnih umjetnosti. Te iste godine objavio je pripovijetke “Pismo iz 1920. godine” i “Zlostavljanje”.
Godine 1946. postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Tokom 1946. postaje redovan član SANU.
Iste godine objavljuje „Pismo iz 1920. godine“. Između 1947. i 1953. godine objavljuje pripovetke „Priča o vezirovom slonu“, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, „Priča o kmetu Simanu“, „Bife Titanik“ , „Znakovi“, „Na sunčanoj strani“, „Na obali“, „Pod Grabićem“, „Zeko“, „Aska i vuk“, „Nemirna godina“ i „Lica“. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije.
Potpisao je Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Roman „Prokleta avlija“ je štampao u Matici srpskoj 1954. godine. Oženio se 1958. godine kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, Milicom Babić, udovicom Andrićevog prijatelja, Nenada Jovanovića.
- godine postao je član Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike BIH te je objavio “Priču o vezirovom slonu”.
Nobelov komitet 1961. godine dodeljuje Andriću Nobelovu nagradu za književnost „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje“.
Besedom „O priči i pričanju“ se 10. decembra 1961. godine zahvalio na priznanju. Andrić je novčanu nagradu od milion dolara dobijenu osvajanjem Nobelove nagrade u potpunosti poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.
Dana 16. marta 1968. Andrićeva supruga Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom. Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju.
Andrić umire 13. marta 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Sahranjen je na Novom groblju u Aleji zaslužnih građana.
Književni opus
Njegov opus možemo podijeliti u tri etape tj. faze.
Prva, rana faza (prijeratna) započinje upravo 1911. i traje do 1920. U toj fazi prevladavaju poezija i poetska proza, a djela stvorena u toj fazi su zbirke pjesama u prozi «Ex Ponto» (1918.) i «Nemiri» (1920.).
U razdoblju između dva rata se okreće isključivo prozi te objavljuje zbirku pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom «Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) sa tematikom iz prošlosti Bosne turske i austrijske vlasti.
Nakon drugog svjetskog rata objavljuje romane «Na Drini ćuprija» (1945.), «Travnička hronika» (1945.), «Gospođica» (1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka «Nove pripovetke» (1948.), «Priča o vezirovom slonu» (1948.), «Lica» (1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz beletristički rad bavio se i publicističkim i esejističkim radom.
Ivo Andrić – spisak djela
,,Ex Ponto“ (pjesme u prozi, 1918. godine)
,,Nemiri“ (pjesme u prozi, 1921. godine)
,,Put Alije Đerzeleza“ (novela, 1920. godine)
,,Pripovijetke“ (1924. godine)
,,Pripovetke“ (1931. godine)
,,Njegoš kao tragični junak kosovske misli“ (1935. godine)
,,Pripovetke II“ (1936. godine)
,,Na Drini ćuprija“ (roman, 1945. godine)
,,Travnička hronika“ (roman, 1945. godine)
,,Gospođica“ (roman, 1945. godine)
,,Nove pripovijetke“ (1948. godine)
,,Priča o vezirovom slonu“ (1948. godine)
,,Sjeme iz Kalifornije“ (pripovijetka, 1948. godine)
,,O Vuku kao piscu, o Vuku kao reformatoru“ (studija, 1950. godine)
,,Prokleta avlija“ (pripovijest, 1954. godine)
,,Lica“ (pripovijetke, 1960. godine)
,,Zapisi o Goji“ (1961. godine)
,,O priči i pričanju“ – govor prigodom dodijele Nobelove nagrade za književnost (1961. g.)
,,Žena na kamenu“ (1962. godine)
,,Sabrana djela“ (1963. godine)
,,Jelena žena koje nema“ (1963. godine)
,,Goja“ (1974. godine)
,,Sabrana djela Ive Andrića“ (1976. godine)
,,Omer paša Latas“ (nedovršeni roman, u okviru ,,Sabranih dijela“ 1976. godine)
,,Kuća na osami“ (pripovijesti, u okviru ,,Sabranih dijela“ 1976. godine)
,,Znakovi pored puta“ (u okviru ,,Sabranih djela“ 1976. godine)
,,Sabrana djela Ive Andrića“ (1981. godine)