Enver Hadžiabdić EKi je jedan od najvećih legendi jugoslavenskog fudbala i velikog Željezničara iz Sarajeva.
Sadržaj članka (otvori)
Rođen je u u Beogradu 06. novembra 1945. godine, u željezničarskoj porodici koja je često mijenjala mjesto prebivališta. Osim u Beogradu, živio je u Jajcu, Bugojnu i Travniku gdje i započeo svoj fudbalski put, piše portal Travnik.ba.
Rijetki su sportisti koji su titule osvajali i kao igrači i kao treneri a Enver je jedan od njih. Enver Hadžiabdić je kao igrač osvojio titulu prvaka Jugoslavije 1972. godine, da bi 25 godina poslije, isti uspjeh ponovio i kao trener – ovaj put u prvenstvu Bosne i Hercegovine.
Čak ni danas ne postoji nijedan navijač Željezničara koji neće u jednom dahu izdiktirati imena igrača iz te nezaboravne ekipe koja je suvereno osvojila naslov šampiona bivše države, baš kao i one koja je osvojila prvi poslijeratni naslov prvaka države.
U oba tima neizostavno je ime Envera Hadžiabdića
Nije dugo trebalo ljudima iz Željezničara da zapaze talent mladića koji sa svega 17 godina igrao za prvi tim Bratstva iz Travnika.
Sudbina je htjela da njegovo Bratstvo odigra vrlo važnu utakmicu sa trebinjskim Leotarom, koja je odlučivala o plasmanu u viši rang takmičenja.
Najveći dio igračke karijere proveo je u Željezničaru, za koji je debitovao 1965. godine. Na ”Grbavici” je ostao narednih 9 godina, odigravši ukupno 460 utakmica, od čega 268 u prvenstvu i kup-u. U zvaničnim utakmicama, postigao je i 2 gola.
Enver Hadžiabdić uspješan igrač i trener
Najveći dio karijere proveo je na defanzivnim pozicijama u ekipi, mada je svoju premijernu sezonu odigrao kao igrač navale. Bio je nezamjenjiv u ekipi koja je igrala vrlo važnu ulogu u domaćem fudbalu s kraja 60-tih, i početka 70-tih godina.
Beskompromisan borac, izuzetno požrtvovan na terenu, neumoran, trkački uvijek raspoložen – bio je ljubimac publike na ”Grbavici”.
U vrijeme kada je nastupao za jugoslovensku reprezentaciju, smatrali su ga jednim od najboljih odbrambenih igrača na svijetu, što mu je obezbijedilo transfer u tada respektabilni belgijski Charleroi.
Enver Hadžiabdić se u Belgiji zadržao 5 sezona prije zaključenja profesionalne igračke karijere. Kuriozitet je da je, iako izuzetno požrtvovan fudbaler koji nije štedio ni sebe ni protivnika, u cijeloj karijeri dobio samo jedan crveni karton i to na utakmici protiv Vojvodine u Novom Sadu.
Veliki ratnik blage naravi
Bio je pravi ratnik na terenu ali blage naravi, i dosta miran van njega. Zbog toga je bio omiljen među saigračima ali i igračima protivničkih timova.
Enver Hadžiabdić – Jednako uspješan, bio je i kao trener. Poveo je ”plave” do prve poslijeratne titule prvaka BiH, kada je na ”Koševu” savladan gradski rival golom Zubanovića u posljednjim trenucima utakmice.
Ipak, pored svega, ostat će upamćen kao jedini igrač koji je sa Željezničarom osvojio titule prvaka i kao igrač, i kao trener, postigavši tako uspjeh koji će ostati san i mnogim generacijama poslije.
Enver Hadžiabdić biografija na stranici Željezničara
Rijetki su sportisti koji su titule osvajali i kao igrači i kao treneri. U fudbalu se skoro na prste jedne ruke mogu pobrojati treneri koji su trenerske kao i igračke trofeje, proslavili u jednom klubu.
Enver Hadžiabdić spada u red tih odabranih velikana. ”Hadžija” je kao igrač osvojio titulu prvaka Jugoslavije 1972. godine, da bi 25 godina poslije, isti uspjeh ponovio i kao trener – ovaj put u prvenstvu Bosne i Hercegovine.
Čak ni danas ne postoji nijedan navijač Željezničara koji neće u jednom dahu izdiktirati imena igrača iz te nezaboravne ekipe koja je suvereno osvojila naslov šampiona bivše države, baš kao i one koja je osvojila prvi poslijeratni naslov prvaka države. U oba ta tima, neizostavno je ime Envera Hadžiabdića.
Igrao za prvi tim Bratstva iz Travnika
Nije dugo trebalo ljudima iz Željezničara da zapaze talent mladića koji sa svega 17 godina igrao za prvi tim Bratstva iz Travnika.
Sudbina je htjela da njegovo Bratstvo odigra vrlo važnu utakmicu sa trebinjskim Leotarom, koja je odlučivala o plasmanu u viši rang takmičenja. U to vrijeme, trener Leotara bio je Marsel Žigante koji nedugo zatim preuzima ekipu Željezničara.
Prvi potez po dolasku u Sarajevo, bio je dovođenje mladog travničkog defanzivca. Od tog dana daleke 1965. godine, Hadžiabdić i Željo uspostavili su jednu nevjerovatnu, neraskidivu vezu koja traje do dana današnjeg.
Najveći dio igračke karijere proveo je u Željezničaru, za koji je debitovao 1965. godine.
Na ”Grbavici” je ostao narednih 9 godina, odigravši ukupno 460 utakmica, od čega 268 u prvenstvu i kup-u. U zvaničnim utakmicama, postigao je i 2 gola.
Najveći dio karijere proveo je na defanzivnim pozicijama u ekipi, mada je svoju premijernu sezonu odigrao kao igrač navale. Bio je nezamjenjiv u ekipi koja je igrala vrlo važnu ulogu u domaćem fudbalu s kraja 60-tih, i početka 70-tih godina.
Beskompromisan borac, izuzetno požrtvovan na terenu, neumoran, trkački uvijek raspoložen – bio je ljubimac publike na ”Grbavici”, na kojoj i danas uživa veliko poštovanje.
S dosta uspjeha nastupao je i za reprezentaciju bivše Jugoslavije. Sakupio je ukupno 11 nastupa, a posebno je vrijedno istaći nastup na Svjetskom prvenstvu 1974. godine u Njemačkoj kada je odigrao nekoliko sjajnih utakmica. Posljednji susret u dresu s državnim grbom odigrao je protiv Švedske u Dizeldorfu.
U vrijeme kada je nastupao za jugoslovensku reprezentaciju, smatrali su ga jednim od najboljih odbrambenih igrača na svijetu, što mu je obezbijedilo transfer u tada respektabilni belgijski Charleroi. U Belgiji se zadržao 5 sezona prije zaključenja profesionalne igračke karijere.
Kuriozitet je da je, iako izuzetno požrtvovan fudbaler koji nije štedio ni sebe ni protivnika, u cijeloj karijeri dobio samo jedan crveni karton i to na utakmici protiv Vojvodine u Novom Sadu.
Bio je pravi ratnik na terenu ali blage naravi, i dosta miran van njega. Zbog toga je bio omiljen među saigračima ali i igračima protivničkih timova.
Jednako uspješan, bio je i kao trener. Poveo je ”plave” do prve poslijeratne titule prvaka BiH, kada je na ”Koševu” savladan gradski rival golom Zubanovića u posljednjim trenucima utakmice.
Od prosječne ekipe, koja je do njegovog dolaska igrala sporednu ulogu u domaćem prvenstvu, uspio je napraviti respektabilan tim koji je svojim navijačima donio nazapamćene trenutke zadovoljstva tog nezaboravnog juna 1998. godine.
Želju je vodio u još dva navrata, 2000. i 2007. godine, kada spletom raznih okolnosti na ”Grbavicu” nije donio trofeje. U međuvremenu, u klubu je obavljao razne funkcije poput sportskog direktora i direktora stadiona ”Grbavica”.
Ipak, pored svega, ostat će upamćen kao jedini igrač koji je sa Željezničarom osvojio titule prvaka i kao igrač, i kao trener, postigavši tako uspjeh koji će ostati san i mnogim generacijama poslije.
Pročitajte i ove travničke teme
- Seid Memić Vajta
- Miroslav Ćiro Blažević Trener svih trenera i legenda iz Travnika
- Znate li ko je Bonneval paša
- Najpoznatiji Travničani
- Major Petrović junak umire jednom, kukavica hiljadu puta
- Travnička tvrđava nikoga ne ostavlja ravnodušni
- Plava voda u Travniku prava je atrakcija
- BH play
- Williams kladionica
- Kako se kladiti na sigurno
- Premier kladionica RECENZIJA
- Petica Plus kladionica RECENZIJA
- BET LIVE Kladionica RECENZIJA
- Sport Plus kladionica RECENZIJA