Travnik nimalo slučajan grad, književnika Muharema Bazdulja je prvi tekst u serijalu arhivskih tekstova vezanih za naš grad.
Kakva je veza Travnika i Dubrovnika A Travnika i Mostara? Zašto je Omer-paša Latas kriv za tragediju dvadesetog stoljeća? Zašto je u Travniku tako lako voljeti njegovu prošlost, skoro jednako koliko i prezirati njegovu sadašnjost?Koliki je udio Travnika u svjetskoj književnosti, nogometu, operi dvadesetog stoljeća, češkoj muzici?
Zašto je Travnik savršeno ostvarenje znamenite Kafkine parabole o stvarnosti i metafori? Zato što je jedan od najvažnijih gradova u Bosni, zato što je bivša prijestolnica, zato što se uskoro navršava 200 godina od otvaranja prvih konzulata u BiH, koji su bili baš u Travniku, i zato što je grad velike povijesti, zapravo, mali.
MITSKI OSNUTAK GRADA TRAVNIKA
U dolini Lašve, rijeke koja nije snena i blatnjava, nego bistra i zlatonosna, ljudi su živjeli još u kamenom dobu. U okolini Travnika pronađeni su ostaci neolitskih naselja koja pripadaju butmirskoj kulturnoj grupaciji. I prije pet hiljada godina u travničkom su se kraju u tlo otiskivali otisci ljudskih stopala.
Brojni arheološki nalazi potvrđuju također kasnije prisustvo Ilira i Kelta na mjestu današnjeg grada Travnika, a pouzdano se zna da je na mjestu današnjeg Starog grada bila ilirska zemljana utvrda. To je samo jedan od primjera palimpsestnog karaktera travničke povijesti.
Dolaskom Rimljana počinje ispiranje zlata iz riječnog pijeska kao i iskopavanje i pretapanje željezne rude. Na području samog grada pronađeno je dosta ostataka iz rimskog perioda: od posuđa i nadgrobnih ploča do carskog novca.
Kontinuitet naseljenosti ovog područja ne prekida se ni kroz srednji vijek, na ovom području pronađeni su i ostaci ranokršćanskih bazilika, a 1244. godine prvi put se u historijskim dokumentima pominje župa Lašva tadašnje bosanske države. Krajem četrnaestog stoljeća ovim krajem vlada poznati tepčija Batalo, čiji se mauzolej nalazi na lokalitetu Gradina kod Travnika.
Natpis na mauzoleju djelo je Radomila Dijaka, a Mak Dizdar ga uvrštava u svoju antologiju starih bosanskih tekstova: “A se leži/ uzmožni muž/ tepčija/ Batalo/ bosanski./ A pisa/ Radomil dijak.” Batalova grobnica načinjena je, po svoj prilici, oko 1400. godine, a baš je to vrijeme u koje se smješta i mitski osnutak grada Travnika.
Nesporno je da je travnička tvrđava, današnji Stari grad, napravljena prije osmanlijskog osvajanja, a većina istraživača drži da je izgrađena za vladavine kralja Tvrtka II. Evlija Čelebija u svom znamenitom putopisu iz sedamnaestog stoljeća tvrdi da je grad osnovao latinski kralj po imenu Dubrovnik.
Makar je jasno da je ime kralja izmišljeno, ono dodatno ukazuje na predosmansko osnivanje grada. Od samog osnutka grada ispod tvrđave su bile smještene magaze dubrovačkih trgovaca. Valjda i zbog ovoga, Travnik često znaju nazivati bosanskim ili kontinentalnim Dubrovnikom.
Inače, grad se pod imenom Travnik prvi put u povijesnim dokumentima spominje trećeg juna 1463. godine. Turski povjesničar Dursun-beg, naime, veli da je na putu prema kraljevskom gradu Jajcu sultan Mehmed II osvojio Travnik. Po narodnom predanju, Fatih je klanjao na ravnici podno tvrđave, pa je na tom mjestu izgrađena poznata Šarena džamija. Oko imena grada postoji, inače, mnogo legendi.
Možda je ipak najzanimljivija ona po kojoj je još u predosmanskom vremenu u tvrđavi stolovao činovnik koji je ubirao travarinu. Njega je narod prozvao travnik, a po njemu je, opet, ime dobio grad. Ovakvo tumačenje zbratimljuje na izvjestan način Travnik sa Mostarom, jer je poznato da je potonji ime dobio po skupljačima mostarine – mostarima.
VEZIRI I KONZULSKA VREMENA
Kao većina bosanskih gradova, i Travnik se, u urbanom smislu, presudno razvio u vrijeme osmanske vlasti. U ovoj epohi grad se razvija u administrativni centar cijele Bosne i Hercegovine.
Po Safvet-begu Bašagiću (čije su gledište po ovom pitanju preuzeli i, primjerice, Mihovil Mandić i Vladimir Ćorović), u Travniku su veziri stolovali već od 1553. godine. Međutim, po ovom se pitanju mišljenja historičara razlikuju.
No sasvim je neosporna činjenica da je u tristotinjak godina postojanja Bosanskog pašaluka (1580-1878) Travnik ubjedljivo najduže bio prijestolnica: više od stotinu i pedeset godina. Ostatak su manje-više ravnopravno podijelili Banja Luka i Sarajevo.
U Travniku su veziri stolovali od 1697. do 1851. godine, odnosno do Latasovog premještanja vezirske stolice u Sarajevo. Jedan je Travničanin autor ezoterične polušaljive teorije po kojoj je Omer paša Latas glavni krivac za tragediju dvadesetog stoljeća.
On tvrdi da u Travniku Ferdinanda nikad ne bi ubili, ne bi bilo svjetskih ratova, i dvadeseto bi stoljeće bilo doba harmonije i ljubavi, ostvarenje one vizije iz novogodišnje noći 1900. u Szabovom filmu Sonnenschein, vrijeme u kojem bi se zbilo mystical crystal revelation and the mind’s true liberation.
Travnik je, također, pionirsko mjesto u povijesti bosanskohercegovačke diplomacije. Uskoro će se, naime, navršiti punih dvije stotine godina od osnivanja prvih zapadnih konzulata: najprije francuskog, a zatim i austrijskog.
Ovaj je historijski period literarno maestralno fiksiran u jednom od dva-tri najbolja južnoslavenska romana svih vremena, knjizi koja je prevedena na desetine jezika i koja je jedne godine bila apsolutni austrijski bestseller: Andrićevoj Travničkoj hronici.
Još je neka svoja djela, usuđujem se kazati najandrićevskija, nobelovac posvetio svom rodnom gradu:
Uz Priču o vezirovom slonu tu su i neke pripovijetke iz franjevačkog ciklusa, prije svih znamenita Čaša. Inače, izvještaji konzula pripadajućim ministarstvima mogu biti dobar i nepristrasan dokument o Travniku u datom periodu.
Tako, recimo, jedan izvještaj austrijskog konzula Mitesserra iz 1809. godine veli da je u to vrijeme Travnik imao dvanaest hiljada stanovnika. U posljednjih dvije stotine godina ova se cifra povećala jedva tri-četiri puta, dok su neki u ono vrijeme manji gradovi u međuvremenu postali milionski.
Što se tiče kulturno-historijskih spomenika, i oni u Travniku uglavnom potiču iz Osmanskog perioda. Najslavniji su vezirska turbeta Pod lipom te brojne džamije (potkupolna Jeni džamija iz 1549. godine, Šarena džamija, Hadži-Alibegova džamija…). Vezirska rezidencija Konak srušena je, nažalost, nakon Drugog svjetskog rata.
Poseban raritet su sahat-kule. Poznato je da su sahat-kule građene isključivo u evropskom dijelu Osmanskog carstva, naročito u Bosni i Hercegovini. Ova islamska varijacija na zapadnoevropsku formu zvonika gotovo da je simbolična graditeljska osobna karta Bosne i Hercegovine.
U Istoriji bolesti Tvrtko Kulenović kaže da je ljepota sahat-kule “nesavršena ljepota živog bića, kojoj je glavna karakteristika prisnost. To je najprisnija građevina na svijetu (…) s njom si odmah na ti”. Kulenović sahat-kuli poručuje pinkflojdovski: Shine On, You Crazy Diamond.
Po Ivanu Lovrenoviću (Unutarnja zemlja), u Bosni i Hercegovini je do 1992. godine bilo sačuvano ukupno sedamnaest sahat-kula, od toga jedino u Travniku dvije. Ima, čini se, nešto u onoj usputnoj prepotenciji Travničana koji znaju reći da je njihov grad jedini grad sa dvije sahat-kule, jedini na svijetu.
TRAVNIK OD AUSTRIJE DO FEDERACIJE
Habsburška monarhija dala je centru grada lice koje manje-više i danas ima. U to je vrijeme izgrađena i velika zgrada isusovačke gimnazije kao i nova zgrada medrese na istočnom ulazu u grad. Kad je već riječ o školstvu, vrijedi napomenuti da je još u osamnaestom stoljeću Travnik imao čak tri medrese.
Travnička gimnazija je, inače, nakon sarajevske Prve gimnazije najstarija bosanskohercegovačka srednja škola. Ovaj habsburški period karakterizira i osnivanje bolnice, pošte, dolazak željeznice, razvoj industrije.
Tvornica šibica postoji, primjerice, i danas, no manje je poznato da je Travnik prije više od stotinu godina imao i tvornicu duhana i pivovaru.
Početkom dvadesetog stoljeća na Šumeću je izgrađena mala hidrocentrala i grad je već tada dobio električnu javnu rasvjetu. Nakon propasti Austro- -Ugarske, Travnik će u Kraljevini SHS s donošenjem Vidovdanskog ustava postati glavni grad jedne od šest oblasti, na koliko je podijeljena teritorija današnje Bosne i Hercegovine.
Podjela na banovine 1929. godine smjestit će Travnik u Splitsku banovinu, a nagodba Cvetković-Maček u Banovinu Hrvatsku. Nakon toga dolazi NDH, a 22. oktobra 1944. godine Titova je vojska oslobodila Travnik.
Nakon pedesetak godina SFRJ i četverogodišnjeg rata, Travnik je danas glavni grad Srednjobosanskog kantona u entitetu Federacija BiH u državi koja se zove Bosna i Hercegovina. To je historija.
ŽIVOT U TRAVNIKU
“Njihov grad, to je u stvari jedna tesna i duboka raselina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoleća sebe njemu i njega sebi. Sa obe strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mesta za tanku reku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim su stranicama, s jedne i druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije.” Ovako veli Andrić.
A ako ostanemo pri njegovoj usporedbi, onda moramo reći da se glavnina života u Travniku zbiva na marginama, tj. na onoj tankoj bijeloj ravnini između lijeve i desne stranice napola rasklopljene knjige.
Taj dio grada (od kasarne do Žitarnice) u svakodnevnom se jeziku naziva čaršijom i on je za Travničane otprilike ono što Sarajlijama predstavlja potez od Marindvora do Baščaršije.
Čaršija se opet po toku rijeke dijeli na gornju i donju. U predratno vrijeme po nekom nepisanom redu življa je bila gornja čaršija, i čovjeka bi, kad navečer iziđe, noge same nosile gore. Od rata, naprotiv, skoro sve se dešava dolje. A to sve u Travniku se uglavnom svodi na kafane (Život u Travniku 2001.).
TRAVNIČKE KAFANE
Putnik-namjernik sklon da rundekovski pije i luta po krčmama neće pogriješiti ako udari sljedećom rutom Fea, Capri, Chaplin, TNT, Internet Club, Aztec, City, Jack, Jockey, Verde, Pierre, Terra, C’est La Vie.
Svi nabrojani lokali su na potezu kraćem od pet stotina metara, a kafa je (skoro) svugdje pola marke.
Odlična kafa, da se razumijemo. Najskuplje pivo je Heineken – tri marke, a Jack Daniel’s kao i dva deca crnog vina (Pinot, Frankovina) variraju od tri do četiri.
Uglavnom je riječ o klasičnim kafanama: šank, aparat za kafu, nekoliko stolova, bašta, no ponegdje postoji i bilijar (Chaplin), galerija (Terra), računari s internetom (Internet Club), žive svirke (TNT) i slično.
Jurica Pavičić na jednom mjestu tvrdi da kafana koja drži do sebe mora imati tradiciju od bar koju stotinu godina. Jedina takva u Travniku (a možda i u Bosni) je legendarna Lutvina Kahva na Šumeću, tj. na mjestu gdje počinje i završava Andrićeva Travnička hronika.
No tu ne treba očekivati rock and roll, alkohol i espresso kao u pobrojanoj nisci. Tu treba doći i popiti tursku iz fildžana uz ezan i šum Plave vode.
I treba požuriti. Jer ako naprave ovaj nekakav regionalni vodovod, nešto nisam siguran ni da će korito ostati vlažno, a kamoli da će postojati razlog da se po gromkom šumu vode kvart još uvijek zove Šumeće.
Kultna kafana u gornjoj čaršiji je u ona u Hotelu Orijent, koju Travničani još uvijek zovu Pod Lipom. U predivnom hladu lipa, vis-a-vis vezirskih turbeta, može se fino i po tabijatu ispiti kafa na stolovima prekrivenim onim starinskim kariranim stolnjacima.
Ko voli elektronsku muziku, techno i takva čudesa, neka ide u Yodu, a kome nije mrsko kupiti knjigu, pogledati izložbu ili film, saslušati unplugged ili neki književno-teatarski performance a ne zanemariti u isto vrijeme konzumaciju kofeina i alkohola, treba otići u Kaleidoskop, galeriju-knjižaru-klub o kojem su Dani već pisali.
Travnik trenutno nema kina, pozorište tavori, ko se želi kulturno uzdizati može posjetiti muzej i rodnu kuću Ive Andrića, makar je i čitav grad veliki muzej na otvorenom. Osim kafana, u centru grada je najviše videoteka, pekara, apoteka te kladionica.
Ima, naravno, i mnoštvo kioska koji su – kako kaže Pero Luković – nagrdili valjda sve balkanske gradove. Ko pak u Travniku ogladni, može ovako birati: ako voli hladno – nek’ jede travnički sir, ako voli toplo – nek’ uzme ćevape. Ako neko već insistira na restoranu: Oniks, Divan, Lazanno, Picasso, Tarabovac, Ugar su mogući izbor.
PROŠLOST I SADAŠNJOST 2001.
Većina Travničana sklona je adoraciji prošlosti svog grada, makar o toj prošlosti u suštini znaju veoma malo. Razbacuju se frazama poput one o vezirskom gradu, a malo ko bi znao navesti ime ijednog od tih vezira.
Malo ljudi zna i gdje su se, recimo, nalazili francuski i austrijski konzulat. I ponos Ivom Andrićem je uglavnom apstraktan.
Kaže se naš nobelovac, a otkad su se s početkom rata prestali održavati Andrićevi dani kulture, jako se malo čini na podsjećanju na Andrića, a i to što se radi uglavnom se pokreće iz alternativnih kulturnih institucija. Travnik ima jako malo zvanične samosvijesti i gotovo da uopće nema javno mnijenje.
Mladi svijet je zato jako sklon napuštanju Travnika, a i oni koji ostaju, nisu lišeni maštarija o odlasku.
Travnik je ustvari grad koji je savršen primjer istinitosti one famozne Kafkine parabole O metaforama. Travnik je grad koji je postao metafora, dobio je, dakle, na terenu metafore, no izgubio je u stvarnosti.
Travnik kao metafora je – po Kafkinim riječima – slobodan od dnevnih muka, no u stvarnosti, eto, nema ni kina, ni lokalnu novinu, ni poštenog bazena ili sportskog centra, da sad ne govorim o izdavačkoj kući, nekoj višoj školi, konzulatu makar i počasnom i još mnoštvu stvari koje bi i po broju stanovnika, a naročito po historijskom značaju, trebao i morao imati.
Travnik je grad u kojem sadašnjost ne postoji, kao kod one indijske filozofske škole za koju postoje samo prošlost i budućnost. U Travniku se ljudi uglavnom ili sjećaju ili nadaju.
Kako kaže Calvino: “prošlost i budućnost su izraženije od sadašnjosti”.
Kako reče ovdašnji fratar, Andrićev fra Nikola Granić zvani Mumin: “Ovdje se dram radosti duše plaća. (…) Ovdje te čeka kriva bosanska brazda (…), a s druge strane može biti, kolaj i svaka ljepota.” Ovaj andrićevski kolaj, koji rječnici turcizama na kraju njegovih knjiga prevode riječima lako, bez napora, ključna je travnička riječ.
Travnik je grad koji je u kunderijanskoj dihotomiji izabrao lakoću (ili je lakoća njega izabrala). Ne biju više po travničkoj kaldrmi noge vezirovog slona. Ko traži ono što Schopenhauer zove “život u velikom svijetu u huci i buci (high life)”, u Travniku nema šta tražiti.
Međutim, onaj koji se punim srcem i dugoročno suglasi sa onom Bonovom dijagnozom “the high street never looked so low”, u Travniku može sasvim lijepo živjeti. Nigdje kafa tako fino ne sjeda, nigdje cigareta ne gori tako dugo, nigdje led u čaši s viskijem ne zvoni tako slično zlatnom prstenu koji pada u srebrnu posudu.
U Travniku se još može naći tišina, a ljepoti je – otkriva nam Kundera – neophodno potrebna izvjesna doza tišine. U Travniku čovjeku lako padaju na pamet one Čudićeve riječi o Milanu Milišiću kad kaže da je on prezirao sadašnjost Dubrovnika skoro onoliko koliko je volio njegovu prošlost.
No travnička sadašnjost se ipak da voljeti, neko bi možda dodao – onako kako se da voljeti autistično dijete. Međutim, o ljubavi se ne raspravlja. Svaki pravi Travničanin ima u svom gradu “neke riječi, stvari, lica, mjesta koji za njega imaju ukus teške povjerljive svetosti”.
A da nastavim gombroviczevski – nekom bi se moglo učiniti “kako su nevažne, a ponekad čak i bijedne i dostojne prezira stvari kojima oni odaju poštu – ali svetost se ne mjeri veličinom božanstva, nego žestinom duše, koja svetkuje – bilo šta. Ne možeš se boriti s onim što duša izabere”.
ZNAMENITI TRAVNIČANI
“Nikad niko u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje. Nikad, ni poslednji balija ispod Vilenice. To osnovno osećanje, da su oni odnekud drukčiji nego ostali svet, stvoreni i pozvani za nešto bolje i više, ulazilo je u svako ljudsko stvorenje sa hladnim vetrom sa Vlašića, sa reskom vodom iz Šumeća, sa ‘slatkim’ žitom prisojnih njiva oko Travnika, i nije ih nikad napuštalo, ni u snu ni u bedi ni na samrtnom času.” Opet Andrić.
No nisu jedino Travničani pripisivali Travniku posebnost. Ušao je ovaj grad i u srca brojnih putopisaca. Evlija Čelebija usporedio ga je s rajskom baščom.
Arthur Evans ovako kaže: “Na ovaj grad se pruža, sa posljednjeg brežuljka preko kojeg vodi put, prekrasan pogled, te je, po mom mišljenju, najljepši grad u cijeloj Bosni, čak ljepši i od Sarajeva.”
A švicarski slikar Vernan u pismu svom znamenitom prijatelju Nicolasu Bouvieru ovako opisuje svoj boravak u Travniku jula mjeseca 1953. godine: “Uvečer idemo da nešto popijemo pod bagrenje i da slušamo Cigane koji prosto sami sebe nadmašuju. Na povratku, kupio sam veliki kolač od badema, ružičast i mastan. Pravi Orijent!”
Međutim, ako nešto u zbilji potvrđuje onu Andrićevu tezu o travničkoj posebnosti, to je zasigurno broj u svijetu znamenitih Travničana. Oni u najvećoj mjeri čine da Travnik bude poseban grad, grad slučaj u pozitivnom smislu.
A da se kraj ovog teksta ne bi pretvorio u puko faktografsko nabrajanje, ovdje će slijediti imaginarni razgovor između fetivog Ništa-kontra-Travnika Travničanina i skeptičnog putnika namjernika. I odmah da kažem, parafraziram ovdje jedan tekst kolege Borisa Dežulovića.
Ovako bi, dakle, pitao jednom tako jednog vrli pitac neki: po čemu je to, da prostiš, poseban taj Travnik?
Slijedi odgovor: Ivo Andrić, Nobelova nagrada za književnost. Skeptik udara u kontru: Pa šta bi onda trebali reći stanovnici malenog portugalskog sela Azinhaga u kojem je rođen Jose Saramago?
A Miroslav Ćiro Blažević, čovjek koji je s malom Hrvatskom uzeo svjetsku nogometnu bronzu? Baš me zanima u kojoj se bugarskoj vukojebini rodio Dimitar Penev, čovjek koji je s malom Bugarskom četiri godine ranije došao do polufinala svjetskog nogometnog prvenstva?
A šta ćemo sa Srebrenkom Senom Jurinec, sopranisticom svjetskog glasa, počasnom članicom Bečke državne opere, koju Oxford Dictionary proglašava “najfinijim Oktavijanom dvadesetog stoljeća”?
Šta onda da kažu Zagrepčani za Zinku Kunc? Josef Palenicek, famozni češki kompozitor, klavirski virtuoz i čudo od djeteta s prvim samostalnim koncertom u dobi od dvanaest godina, autor Simfonijskih varijacija za imaginarni portret Ilje Erenburga te kantate Pjesma o čovjeku.
Hajd’ još reci da je i Smetena iz Travnika. A Erenrajh, Vajta, Josip Pejaković, Nikša Bratoš?
Čudna mi čuda. NIN-ovu je nagradu dobio i Arsenijević iz Pule, Alma Čardžić dvaput bila na Evroviziji, šta je Pejaković za Šerbedžiju, a za dva posljednja Gibonnijeva albuma neke zasluge osim tog Nikše ima i Vlatko Stefanovski.
Veziri i konzuli! Skadar i Cetinje! Petar Barbarić će bit beatificiran. Stepinac je već beatificiran.
Sir, voda, ćevapi. Tu ste me našli, dragi kolega, toga samo u Travniku ima.
Skeptik se ovdje već ironično smješka pun zadovoljstva jer je Travničaninu kontrirao na svaku njegovu tezu o komparativnim prednostima rodnog mu grada. No Travničanin ima još jednog aduta u rukavu:
Ako sve ovo zajedno postoji u jednom gradu koji ima manje stanovnika nego što Londonsko udruženje filatelista ima članova, onda to ipak mora biti poseban grad. Takorekuć, grad slučaj.
Autor teksta – Muharem Bazdulj
Naslov teksta – Travnik nimalo slučajan grad
Objavljeno u Nezavisnom magazinu DANI
Broj 246 / 01.mart 2001.