U Travniku vrijeme nikada nije prolazilo neprimjetno. Oglušavalo se sa sahat-kula, određivalo život čaršije, vrijeme namaza, otvaranje dućana i povratak kući. A kada bi mehanički sat pokazao pogrešno, Travničani su tačno vrijeme tražili u sjenci koju je Sunce ostavljalo na zidu džamije.
Na fotografiji je jedna od dvije travničke sahat-kule – ona u Gornjoj čaršiji, uz Hadži Ali-begovu džamiju. Zajedno sa džamijom, haremom, česmom i rijetkim sunčanim satom čini jednu od najznačajnijih historijskih cjelina vezirskog Travnika.
To nije samo priča o građevinama. To je priča o gradu koji je prije nekoliko stoljeća imao vlastiti sistem mjerenja vremena i ljude koji su znali čitati Sunce.
Džamija iz vremena bosanskih vezira
Prvu džamiju na ovom mjestu podigao je bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica 1757. ili 1758. godine. Bio je to period u kojem je Travnik bio sjedište Bosanskog ejaleta i grad u kojem su stolovali bosanski veziri.
Mehmed-paša Kukavica nije podigao samo džamiju. U Gornjoj čaršiji izgradio je čitav kompleks koji je obuhvatao medresu, bezistan, mekteb, šadrvan, javno kupatilo i vodovod doveden s Bašbunara. Najvjerovatnije je u isto vrijeme podignuta i sahat-kula.
Gornja čaršija tada nije bila samo mjesto trgovine. Bila je jedno od središta javnog, vjerskog i privrednog života Travnika. Džamija je određivala duhovni ritam, dućani svakodnevni život, a sahat-kula vrijeme po kojem se cijela čaršija ravnala.
U velikom požaru 1856. godine izgorjeli su Gornja čaršija, džamija i značajan dio vakufskih objekata Mehmed-paše Kukavice. Od prvobitne džamije ostali su oštećeni zidovi i kamena munara.
Obnovu je desetak godina kasnije pokrenuo Hadži Ali-beg Hasanpašić, ugledni travnički veleposjednik i dobrotvor. Džamija je obnovljena 1865, odnosno završena oko 1866. godine, a Hadži Ali-beg je obnovio i medresu, sahat-kulu i druge objekte.
Od tada je džamija, nekada poznata kao džamija Mehmed-paše Kukavice, u narodu ostala zapamćena kao Hadži Ali-begova džamija.
Hadži Ali-beg za njeno je izdržavanje uvakufio veliki broj nekretnina. Njegov vakuf kasnije je postao najveći samostalni vakuf na području travničkog sreza, sa čak 51 objektom. Tako je obnova bila mnogo više od popravljanja izgorjelih zidova – predstavljala je pokušaj da se obnovi život čitave Gornje čaršije.
Kamena munara koja je preživjela požar
Posebnu vrijednost ima kamena munara građena od travničke sedre. Pretpostavlja se da je ona jedini u većoj mjeri sačuvani dio prvobitne džamije Mehmed-paše Kukavice iz 18. stoljeća.
Donji dio munare ima pravougaonu osnovu, dok se iznad nje nastavlja dvanaestostrano tijelo bez suvišnih ukrasa. Visoka je nešto više od 26 metara.
Upravo ta jednostavnost daje joj posebnu ljepotu. Ona ne dominira prostorom bogatim ukrasima, nego skladom kamena, proporcija i vitkog završetka koji se uzdiže iznad čaršije.
Sahat-kula koja je određivala život grada
Pored džamije stoji sahat-kula. Vrijeme njene prve gradnje nije sasvim pouzdano utvrđeno, ali se najčešće povezuje s graditeljskom djelatnošću Mehmed-paše Kukavice sredinom 18. stoljeća.
Sahat-kule su u osmanskim gradovima podizane u središtima čaršija, najčešće uz džamije i trgovačke ulice. Njihova svrha nije bila samo pokazivanje vremena. One su uređivale život grada.
Prema njihovom satu otvarali su se i zatvarali dućani, zanatlije su započinjale i završavale posao, određivalo se vrijeme molitve, susreta, putovanja i drugih obaveza.
U vremenu kada većina ljudi nije imala vlastiti sat, sahat-kula je bila javni gradski časovnik. Njen zvuk morao se čuti daleko, a brojčanik vidjeti iz različitih dijelova čaršije.
Travnik je po tome poseban jer ima dvije sahat-kule – jednu u Gornjoj i drugu u Donjoj čaršiji. Malo je gradova koji su imali potrebu za dva javna časovnika, a njihovo postojanje govori o veličini, razvijenosti i nekadašnjem značaju vezirskog Travnika.
Sat koji ne treba mehanizam
Najneobičniji dio ove cjeline nije postavljen na sahat-kuli, kako bi posmatrač mogao pretpostaviti. Nalazi se na jugozapadnom zidu Hadži Ali-begove džamije.
To je stari travnički sunčani sat.
Na prvi pogled djeluje kao neobičan geometrijski crtež na zidu. Međutim, njegove linije, oznake i metalni pokazivač čine precizno izrađen instrument. Položaj svake linije izračunat je prema geografskoj širini Travnika i tačno određenom položaju džamije.
Sat zato nije mogao biti nacrtan proizvoljno niti prenesen s neke druge građevine. Konstruisan je upravo za mjesto na kojem se nalazi.
Njegov graditelj nije poznat. Stručnjaci smatraju da ga je morao izraditi vrhunski poznavalac astronomije i gnomonike – nauke o izradi i korištenju sunčanih satova. Takvi stručnjaci u islamskom svijetu nazivali su se muvekitima. Oni su na osnovu kretanja Sunca određivali tačno vrijeme i početke dnevnih molitvi.
Travnički sat veoma je sličan sunčanom satu na Fatihovoj džamiji u Istanbulu. Pripada takozvanom istanbulskom, trougaonom tipu sunčanih satova, ali je prilagođen Travniku.
Prema dosadašnjim stručnim istraživanjima, riječ je o jedinom sačuvanom starom sunčanom satu ovog tipa i sistema na Balkanu.
Kako je pokazivao vrijeme?
Travnički sunčani sat nije pokazivao vrijeme na način na koji ga danas čitamo na ručnim satovima i telefonima. Radio je prema sistemu poznatom kao alaturka vrijeme.
U tom načinu računanja novi dan počinjao je zalaskom Sunca. Zbog toga se vrijeme moralo redovno usklađivati s promjenama zalaska tokom godine. Ljeti je Sunce zalazilo kasnije, zimi ranije, pa se i početak računanja vremena pomjerao.
Metalni pokazivač na zidu, poznat kao gnomon, bacao je sjenu preko posebno izračunate mreže linija. Položaj kraja sjenke pokazivao je vrijeme, godišnje doba i trenutke važne za određivanje podnevne i poslijepodnevne molitve – podne i ikindije.
Na njegovoj površini nalaze se satne linije, datumske linije povezane s kretanjem Sunca tokom godine te posebno označene linije za vrijeme namaza. To znači da sat nije bio običan pokazivač sati, nego mali astronomski instrument ugrađen u zid džamije.
Prema Suncu se podešavao mehanički sat
Danas bismo očekivali da je mehanički sat tačniji od sunčanog. U tadašnjem Travniku bilo je obrnuto.
Mehanički satovi nisu bili savršeno precizni. Kasnili su ili žurili, a morali su biti ručno podešavani. Zato je sunčani sat služio kao glavni kontrolni instrument prema kojem su podešavani satovi na obje travničke sahat-kule.
Kada bi Sunce pokazalo da je mehanički sat pogriješio, čovjek zadužen za njegovo održavanje morao ga je ponovo uskladiti.
Prema sunčanom satu svoje džepne i ručne satove podešavali su i imućniji Travničani. Čovjek bi došao pred džamiju, pogledao gdje pada sjena, provjerio vrijeme i prema njemu namjestio vlastiti sat.
Tako je mali instrument na zidu služio čitavoj čaršiji.
Je li sunčani sat star koliko i džamija?
Tačna godina nastanka sunčanog sata nije pouzdano utvrđena. Najvjerovatnije je postavljen prilikom obnove Hadži Ali-begove džamije oko 1865. ili 1866. godine.
Postoji mogućnost da je neki njegov raniji oblik postojao i na prvobitnoj džamiji Mehmed-paše Kukavice te da je preživio požar iz 1856. godine. Međutim, za takvu pretpostavku zasad nema dovoljno dokaza.
Nije poznato ni ime njegovog konstruktora. Moguće je da je bio djelo nekog istanbulskog astronoma ili domaćeg učenjaka koji je poznavao matematiku, astronomiju i pravila islamskog mjerenja vremena.
Upravo ta nepoznanica daje satu dodatnu tajanstvenost. Njegov autor nije ostavio potpis, ali je na zidu ostavio dokaz izuzetnog znanja.
Tri načina mjerenja jednog života
Na malom prostoru Gornje čaršije nalaze se tri različita simbola vremena.
Munara je označavala vrijeme glasom mujezina. Sahat-kula mjerila ga je mehaničkim satom i zvukom koji se širio čaršijom. Sunčani sat određivao ga je pomoću neba, svjetlosti i sjenke.
Jedan je grad tako imao tri načina da sazna koliko je sati, ali i da razumije da vrijeme nije samo broj na brojčaniku.
Džamija, sahat-kula, harem, česma i sunčani sat danas su zaštićeni kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ipak, njihova prava vrijednost nije samo u starosti kamena. Vrijednost je u priči o uređenoj čaršiji, učenim ljudima, vakifima i majstorima koji su znali povezati arhitekturu, vjeru, astronomiju i svakodnevni život.
Kada danas prođemo pored sahat-kule, najčešće samo pogledamo koliko je sati. Malo ko podigne pogled prema zidu džamije i potraži sjenu starog sunčanog sata.
A upravo tamo stoji jedno od najneobičnijih svjedočanstava travničke prošlosti – sat bez kazaljki i mehanizma koji, sve dok ima Sunca, nastavlja svoju tihu službu.
(Tekst i foto: Samir Behlić Behla)