Ispod zidova travničke Jeni džamije, prema starom narodnom predanju, počivaju temelji mnogo stariji od same džamije. Govorilo se da se na tom mjestu još u rimsko doba nalazila građevina čija je prava namjena vremenom zaboravljena. Jedni su vjerovali da je to bio rimski hram, drugi da je bila neka vrsta utvrđene stražarnice, dok su kasnije nastale i priče da se tu nalazila stara crkva.
Kada su Osmanlije došle u Travnik, zatekli su, prema legendi, ostatke čvrstih kamenih zidova. Kamen je bio toliko dobro obrađen i duboko ukopan u zemlju da ga nisu rušili. Na tim starim temeljima podigli su novu bogomolju. Zato je nazvana Jeni džamija – „Nova džamija“, iako je mjesto na kojem stoji bilo sve samo ne novo.
Legenda kaže da su graditelji, kopajući temelje, pronašli velike kamene ploče, ostatke starih zidova i neobične komade klesanog kamena. Niko više nije znao ko ih je tu postavio niti koliko su dugo ležali pod zemljom. Pričalo se da se u tišini noći, dok je džamija još bila u izgradnji, ispod zemlje moglo čuti prigušeno udaranje, kao da stari graditelji provjeravaju kako novi zidovi sjedaju na njihove temelje.
Jeni džamiju podigao je Hasan-aga 1549. godine. Smatra se jednom od najstarijih sačuvanih travničkih džamija i jednim od najstarijih osmanskih spomenika u gradu. Uz nju se nalaze harem, stari nišani i turbe, pa cijeli prostor djeluje kao zatvorena knjiga u kojoj je svako vrijeme ostavilo po jednu stranicu. Zavičajni muzej Travnik
Kada se danas pogleda njena kamena kupola, vitka munara i zidovi obasjani zimskim svjetlom, teško je odrediti gdje prestaje historija, a počinje predanje. Možda ispod nje zaista spavaju ostaci nekog rimskog objekta, a možda su Travničani samo pokušavali objasniti zašto ovo mjesto djeluje starije od svega što je na njemu izgrađeno.
Historija pouzdano govori da je džamija podignuta u 16. stoljeću. Priča o rimskom objektu ispod nje pripada predanju i nije potvrđena ozbiljnim arheološkim istraživanjima. Ali upravo takve priče Travniku daju njegovu posebnost: ovdje nova građevina nikada ne počinje sasvim iznova, nego se podiže na kamenu, sjećanju i tajnama onih koji su tu živjeli prije nas.
(Foto i tekst: Samir Behlić Behla)
