U travničkom Osoju, uz strmu ulicu kojom su zime prolazile sporije nego kroz ostatak grada, stajala je stara kuća porodice Korkut. Danas je više nema, ali je ostala na fotografiji kao svjedok vremena u kojem se kuća nije samo gradila – ona se stvarala rukama cijele porodice.
Njeni zidovi nisu nastali od betona i fabričke opeke. Između drvenih greda plelo se pruće, pažljivo i gusto, poput velike korpe. Preko njega nanosilo se blato pomiješano sa slamom i konjskom dlakom. Dlaka je povezivala smjesu, davala joj čvrstoću i sprečavala zidove da lako pucaju. Sve što je bilo potrebno nalazilo se u blizini: kamen iz zemlje, drvo iz šume, glina, slama i ono što su davale domaće životinje. Gradilo se od prirode, ali i u skladu s njom.
Takvi zidovi nisu izgledali savršeno. Bili su pomalo krivi, grubi i puni tragova ljudskih ruku. Ipak, ljeti su čuvali prijatnu hladovinu, a zimi toplinu ognjišta. Kuća je disala zajedno sa svojim ukućanima.
Krov se pravio strm da travnički snijeg ne ostane dugo na njemu. Široka streha štitila je zidove od kiše, a donji dio kuće, oslonjen na kamen, čuvao je drvo i zemljani malter od vlage. Svaka greda imala je svoju ulogu, a svaka daska nosila je trag sjekire, testere i ruke majstora koji nije radio prema nacrtu, nego prema iskustvu naslijeđenom od starijih.
Ali toplina ove kuće nije dolazila samo od načina na koji je bila napravljena.
Dolazila je od vatre koja se nije gasila dok su vani pucali minusi. Od mirisa hljeba, kahve i drva koje pucketa. Od mokrih cipela ostavljenih kraj vrata, vunenih čarapa, tihih razgovora i dječije graje. U jednoj prostoriji znalo se okupiti više života nego što danas stane u čitavu veliku kuću. Nije bilo mnogo prostora, ali je bilo mjesta za svakoga.
Kroz njene male prozore ulazilo je malo svjetlosti, ali se iz njih vidjelo mnogo svijeta. Vidjele su se padine Vlašića, snijeg na osojskim sokacima i komšije koje su se pozdravljale, zastajale i pitale treba li šta pomoći. Vrata se nisu zaključavala od poznatog čovjeka, a gostu se uvijek moglo pronaći mjesto uz peć i ponuditi ono najbolje što je kuća imala.
Vrijeme je na kraju savladalo pruće, blato, drvene grede i stari limeni krov. Kuća porodice Korkut nestala je iz Osoja, kao što su nestale mnoge stare travničke kuće. Ostala je ova fotografija da nas podsjeti kako trajnost doma nije uvijek u čvrstoći materijala.
Jer ova kuća, napravljena od kamena, drveta, pruća, blata i konjske dlake, možda nije mogla trajati vječno. Ali toplina života koji se u njoj odvijao može trajati sve dok je se neko sjeća i dok postoji fotografija koja će potvrditi:
Ovdje nije stajala samo stara kuća. Ovdje je nekada bio dom.
(Foto i tekst: Samir Behlić Behla)