U vrijeme kada je Travnik bio sjedište bosanskih vezira, u njega nisu dolazili samo trgovci, vojnici i putnici. Početkom 19. stoljeća stigli su i predstavnici velikih evropskih sila, donoseći sa sobom zastave, povjerljiva pisma, šifre, prevodioce i političke planove.
Francuska i Austrija otvorile su svoje konzulate u gradu koji je tada predstavljao političko središte osmanske Bosne. Njihovi predstavnici zvanično su trebali održavati dobre odnose s vezirom i štititi trgovačke interese svojih država. U stvarnosti su pratili kretanje vojske, raspoloženje stanovništva, pobune, cijene hrane, stanje puteva i uticaj suparničkih sila.
Travnik je na nekoliko godina postao mala pozornica evropske diplomatije.
Upravo iz tog vremena Ivo Andrić je stvorio „Travničku hroniku“, roman čiji podnaslov glasi „Konzulska vremena“.
Nije bio austrougarski nego austrijski konzulat
Iako se u svakodnevnom govoru često naziva austrougarskim, konzulat o kojem govorimo bio je austrijski.
Austrijsko Carstvo nastalo je 1804. godine, dok je dvojna monarhija Austro-Ugarska uspostavljena tek 1867. Konzulat u Travniku počeo je djelovati krajem 1807, odnosno početkom 1808. godine i službeno je zatvoren početkom 1821.
Zato je historijski ispravan naziv Austrijski generalni konzulat u Travniku.
Kada je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosnu i Hercegovinu, sjedište pokrajinske vlasti više nije bilo u Travniku nego u Sarajevu. Tada nije postojala potreba da se u Travniku otvara austrougarski konzulat, jer je zemlja već bila pod upravom Beča.
Zašto su evropske sile došle u Travnik?
Početak 19. stoljeća bio je vrijeme Napoleonovih ratova. Francuska je širila vlast i politički uticaj Evropom, Rusija je nastojala ojačati položaj na Balkanu, Osmansko carstvo pokušavalo je sačuvati svoje pokrajine, a Austrija je strahovala od francuskog, ruskog i srpskog djelovanja uz svoje južne granice.
Nakon francuskog preuzimanja Dalmacije, Bosna se našla neposredno uz područje pod Napoleonovom kontrolom. Francuskoj je bilo potrebno predstavništvo kod bosanskog vezira kako bi pratila političke prilike, održavala komunikaciju s osmanskim vlastima i štitila pravce prema Dalmaciji.
Francuski generalni konzulat otvoren je u Travniku 1807. godine. Njegov prvi i jedini generalni konzul bio je Pierre David, koji je u gradu ostao do 1814. godine.
Austrija nije mogla mirno posmatrati dolazak francuskog predstavnika u sjedište Bosanskog ejaleta. Beč je strahovao da će Francuzi proširiti uticaj među bosanskim prvacima, katolicima, pravoslavnim stanovništvom i trgovcima.
Zbog toga je Austrija iste godine donijela odluku o osnivanju vlastitog konzulata.
Dolaskom drugog evropskog predstavništva počela su prava konzulska vremena.
Prvi austrijski konzul
Za prvog austrijskog konzula imenovan je potpukovnik Paul Joseph von Mittesser, čije se prezime u našim tekstovima pojavljuje i kao Miteser ili Miterer.
Imenovan je krajem 1807, ali je u Travnik stigao 11. maja 1808. godine. Prije diplomatske službe bio je austrijski oficir i dobro je poznavao prilike na habsburško-osmanskoj granici.
Njegov dolazak nije bio sasvim diplomatski pripremljen. Prema sačuvanim zapisima, nije donio sve dokumente koje je zahtijevao osmanski protokol – sultanov ferman i berat kojima se potvrđuju njegov položaj i pravo na djelovanje.
Vezir Husref Mehmed-paša zbog toga ga nije dočekao kao potpuno priznatog diplomatu. Dodijeljen mu je loš smještaj u starom hanu, u blizini groblja i mjesta na kojem su javno izlagane glave pogubljenih ustanika i protivnika vlasti.
Bio je to vezirski način da se austrijskom predstavniku pokaže ko u Travniku određuje pravila.
Konzulat preko puta gubilišta
Francuski diplomati ostavili su upečatljiva svjedočanstva o smještaju svojih austrijskih kolega.
Pierre David pisao je maršalu Marmontu da je austrijski konzul sa porodicom smješten u užasnoj kući neposredno preko puta gubilišta. Pod prozorima je mogao vidjeti odsječene glave izložene kao opomenu stanovništvu.
Francuski konzularni službenik Amédée Chaumette des Fossés zapisao je da su tokom borbi protiv srpskih ustanika u Travnik donošene glave poginulih ljudi. Nabijane su na niske kočeve pri dnu velikog groblja, na putu kojim se prolazilo prema vezirskom Konaku.
Austrijski konzul, naviknut na vojnu disciplinu i srednjoevropske gradove, našao se u drvenom hanu na rubu groblja, okružen prizorima koji su trebali pokazati snagu osmanske vlasti.
Njegov prvi susret s Travnikom zato nije bio samo kulturni šok nego i pažljivo osmišljena politička poruka.
Gdje se konzulat zaista nalazio?
Tačna lokacija Austrijskog konzulata dugo je bila predmet zabune, prvenstveno zbog „Travničke hronike“.
U romanu je austrijski konzulat smješten u kuću preko Lašve, nasuprot francuskom predstavništvu. Ta kuća kasnije je poistovjećivana s poznatom Hafizadića kućom, jednom od najstarijih građanskih kuća srednjoevropskog tipa u Travniku.
Međutim, istraživanja kustosa i historičara Enesa Škrge pokazuju da Hafizadića kuća nije mogla biti historijski Austrijski konzulat. Podignuta je približno trideset godina nakon što je konzulat prestao djelovati.
Andrić je u romanu koristio stvarne historijske ličnosti i njihove izvještaje, ali je geografiju grada prilagođavao književnoj priči. Nije pokušavao napraviti potpuno preciznu kartu Travnika nego prostor u kojem će njegovi likovi i sukobi djelovati uvjerljivo.
Prema zapisima francuskih diplomata, prvi smještaj Austrijskog konzulata najvjerovatnije se nalazio na području današnjeg parkinga između katoličke crkve sv. Ivana Krstitelja i hotela, uz prostor nekada znatno većeg Šehidskog mezarja.
Iza nekadašnjeg bezistana Gornje čaršije na tom mjestu se nalazio han. Upravo se s njegovih prozora moglo gledati prema groblju i prostoru na kojem su izlagane glave pogubljenih ljudi.
Autentična zgrada konzulata nije sačuvana.
Zato se ni građevina na priloženoj, umjetnički obrađenoj fotografiji ne bi trebala predstavljati kao pouzdano očuvana zgrada Austrijskog konzulata. Ona može biti odlična vizuelna ilustracija konzulskih vremena, ali historijska konzulatska kuća odavno ne postoji.
Šta je austrijski konzul zaista radio?
Konzulat nije bio ured u današnjem smislu, namijenjen prvenstveno izdavanju dokumenata i pomaganju putnicima.
Austrijski konzul imao je nekoliko važnih zadataka:
- održavati vezu s bosanskim vezirom;
- uvjeravati osmansku vlast da Austrija ne priprema novi rat;
- pratiti francuski i ruski uticaj u Bosni;
- prikupljati podatke o vojnim jedinicama, tvrđavama i putevima;
- posmatrati razvoj Prvog srpskog ustanka;
- održavati veze s katoličkim franjevcima i pravoslavnim sveštenstvom;
- pratiti trgovinu, cijene, kretanje robe i stanje na granici;
- izvještavati Beč o raspoloženju bosanskih prvaka i stanovništva.
Iza diplomatskog naziva krio se ozbiljan obavještajni posao.
Konzul je morao znati ko dolazi kod vezira, kakve glasine kruže čaršijom, da li se priprema pobuna, gdje se kreću osmanske jedinice i kakav uticaj na stanovništvo imaju Francuzi, Rusi i ustanici iz Srbije.
Njegovi izvještaji putovali su prema Beču i vojnim komandama na granici. U njima nisu opisivani samo veliki politički događaji nego i svakodnevni život Bosne: stanje puteva, cijene žita, odnosi među vjerskim zajednicama, bolesti, vremenske prilike i ponašanje lokalnih vlasti.
Diplomata ili obavještajac?
Paul von Mittesser bio je formalno konzul, ali je njegov rad velikim dijelom imao obavještajni karakter.
Pokušavao je pridobiti lokalne prvake, franjevce, pravoslavne mitropolite i druge uticajne ljude. Za takve aktivnosti imao je na raspolaganju novac, poklone i različite političke usluge.
Sačuvani podaci pokazuju da su korišteni novac, pa čak i oružje, kako bi se među bosanskim uglednicima i vjerskim predstavnicima ojačalo raspoloženje naklonjeno Austriji.
Cilj nije uvijek bio da ljudi otvoreno podrže Beč. Često je bilo dovoljno spriječiti ih da podrže Francuze ili Ruse.
Konzulat je posebno pratio pravoslavne crkvene predstavnike zbog njihovih veza sa Srbijom i Rusijom. Mittesser je 1808. u Travniku razgovarao s mitropolitima Kalinikom iz Sarajeva i Joanikijem iz Zvornika.
Istovremeno je pokušavao zadržati uticaj među katolicima, koji su zbog franjevačkih veza s Dalmacijom mogli doći pod jači francuski politički uticaj.
Tako je mala, trošna konzulatska kuća postala središte nevidljivog nadmetanja evropskih sila.
Francuski i austrijski konzulat – susjedi i protivnici
Francuski i austrijski konzuli predstavljali su države koje su u Evropi često bile u ratu. Ipak, u Travniku su živjeli u istom skučenom svijetu, pod nadzorom istog vezira i okruženi stanovništvom koje je prema obojici bilo nepovjerljivo.
Njihov odnos nije bio samo neprijateljski. Zvanično su se takmičili, pratili jedan drugoga i slali izvještaje o postupcima suparničkog konzulata. Privatno su dijelili slične probleme: loš smještaj, tešku klimu, bolesti, izolaciju, nesigurnu poštu i sporu komunikaciju s vlastitim državama.
U gradu nije postojala evropska diplomatska četvrt. Konzulati su bili smješteni u iznajmljenim osmanskim kućama i hanovima. Diplomate su morale zapošljavati lokalne prevodioce, kavaze, kuhare, sluge i konjušare.
Bez tih ljudi nisu mogle razgovarati s vezirom, razumjeti čaršijske glasine niti poslati pismo preko planina.
Konzuli su istovremeno zavisili od ljudi kojima često nisu vjerovali.
Ko je radio u konzulatu?
Austrijski konzulat nije činio samo konzul. Oko njega je postojalo malo domaćinstvo i diplomatska služba.
U njemu su mogli raditi:
- kancelar ili sekretar;
- dragoman, odnosno službeni prevodilac;
- tumači i pisari;
- kavazi, naoružani čuvari i pratioci;
- kuriri i glasnici;
- seiz, zadužen za konje;
- kuhar i kućna posluga.
Dragomani su imali posebno važnu ulogu. Nije bilo dovoljno doslovno prevesti vezirove riječi. Trebalo je razumjeti osmanske titule, protokol, vjerske običaje, skrivene poruke i način na koji se nešto kaže ili namjerno prešuti.
Konzul bez dobrog prevodioca mogao je uvrijediti vezira, pogrešno razumjeti prijetnju ili poslati potpuno netačan izvještaj u Beč.
Zato su prevodioci često znali više od diplomata. Oni su stajali između dva svijeta, ali su upravo zbog toga bili izloženi sumnji obje strane.
Kuća koja se tresla na vjetru
Ni kasniji austrijski konzuli nisu imali mnogo bolji smještaj.
Nakon odlaska Francuza 1814. godine Austrijski konzulat premješten je u kuću u kojoj je ranije bilo francusko predstavništvo. Razlog preseljenja bila je trošnost dotadašnjeg objekta.
Treći i posljednji austrijski konzul u Travniku, pukovnik Joseph von Simbschen, opisao je 1817. godine svoju novu rezidenciju. Bila je građena od drveta na osmanski način, prostrana, ali veoma loša i jedva prikladna za stanovanje.
Pri jačem vjetru cijela kuća se tresla. Raniji francuski konzul morao ju je poduprijeti drvenim gredama. U prizemlju su se nalazile dvije sobe, komora i prostor za kavaze koji su čuvali kapiju. Na spratu su bile četiri sobe, spremišta, hodnik i divanhana.
To nije bila raskošna ambasadorska rezidencija. Bila je to nesigurna drvena kuća u kojoj su diplomate pokušavale predstavljati moć evropskog carstva.
Razlika između velikih riječi iz Beča i stvarnog života u Travniku morala je biti ogromna.
Tri austrijska konzula
Tokom približno dvanaest godina rada Austrijski konzulat vodila su tri konzula. Njihova imena u izvorima se pojavljuju u različitim pravopisnim oblicima:
- Paul Joseph von Mittesser, od 1808. do 1811. godine;
- Jakob, odnosno Alexander von Paulich, od 1811. do 1817. godine;
- Joseph von Simbschen, od 1817. do 1820. godine.
Mittesser je bio čovjek vojne i granične obavještajne službe, oprezan prema Francuzima i Rusima. U Andrićevom romanu postao je konzul von Mitterer.
Paulich je bio hladniji, odmjereniji i administrativno strožiji diplomata. Ivo Andrić ga je također uveo u „Travničku hroniku“, oblikujući njegovu ličnost prema arhivskim izvještajima, ali i potrebama romana.
Simbschen, posljednji konzul, nije postao lik „Travničke hronike“, jer se najveći dio romana završava 1814. godine, odlaskom Francuza i krajem Napoleonove moći.
Kraj Austrijskog konzulata
Nakon Napoleonovog poraza i zatvaranja Francuskog konzulata 1814. godine politički smisao austrijskog predstavništva počeo se mijenjati.
Austrija više nije morala u Travniku svakodnevno nadzirati francuskog suparnika. Ipak, konzulat je nastavio raditi zbog odnosa s osmanskim vlastima, trgovine i praćenja prilika u Bosni.
Do konačnog sukoba došlo je između posljednjeg konzula Simbschena i bosanskog vezira Ali Dželaluddin-paše. Simbschen je u oktobru 1820. neočekivano napustio Travnik i otišao u Beč.
Austrijski konzulat službeno je zatvoren u januaru 1821. godine.
Tako su konzulska vremena, u stvarnosti nešto duža nego u Andrićevom romanu, trajala približno trinaest godina.
„Travnička hronika“ i stvarni konzuli
Ivo Andrić objavio je „Travničku hroniku“ 1945. godine. Za pripremu romana godinama je proučavao francuske i austrijske diplomatske izvještaje, putopise, arhivsku građu i historijske dokumente.
Posebno su mu bili važni izvještaji austrijskih konzula Mittessera i Paulicha. Dok je kao diplomata boravio u evropskim gradovima, imao je pristup arhivima i dobro je razumio jezik konzularnih izvještaja.
Likovi u romanu zato imaju stvarna historijska polazišta, ali nisu obične kopije diplomata iz arhiva. Andrić im je dao unutrašnji život, strahove, porodične probleme i književno oblikovane odnose.
Historijski austrijski konzul Mittesser postao je Andrićev von Mitterer. Francuski konzul Pierre David poslužio je kao osnova za Jeana Davillea.
Roman nije dokumentarni zapis. Andrić je mijenjao raspored kuća, pojedine događaje, odnose i karaktere kako bi ispričao širu priču o susretu različitih svjetova.
Dva osvijetljena prozora
Jedna od najupečatljivijih slika „Travničke hronike“ jeste noćni Travnik u kojem svijetle prozori dvaju konzulata.
Dok je čaršija u mraku, u francuskoj i austrijskoj kući diplomate pišu izvještaje. Svako pokušava objasniti Bosnu svojoj vladi. Svako prati vezira, protivničkog konzula i lokalno stanovništvo. Svako se osjeća usamljeno i neshvaćeno.
U jednoj kući zapisuje se šta rade Austrijanci. U drugoj šta rade Francuzi.
Između njih leži Travnik, grad koji obojicu posmatra sa sumnjom i čeka da prođu.
Ta slika možda nije geografski precizna, ali savršeno opisuje konzulska vremena.
Travničani i strani diplomati
Dolazak konzula izazvao je uznemirenost u gradu. Travničani nisu znali kakve namjere imaju evropske sile niti šta će otvaranje predstavništava donijeti Bosni.
U čaršiji su kružile glasine da će konzuli promijeniti postojeći poredak, dovesti vojsku, širiti tuđu vjeru ili pripremiti osvajanje zemlje.
Muslimanski prvaci strahovali su od stranog miješanja u unutrašnje stvari. Kršćansko stanovništvo moglo je u konzulatima vidjeti moguću zaštitu, ali i opasnost da bude optuženo za saradnju sa strancima. Jevrejski trgovci i prevodioci često su bili potrebni diplomatama zbog poznavanja jezika i trgovačkih veza.
Konzuli su mislili da posmatraju Travnik. Istovremeno je čitav Travnik posmatrao njih.
Bilježilo se ko ulazi u njihovu kuću, s kim razgovaraju, kome daju novac i šta šalju preko granice.
Zašto zgrada nije sačuvana?
Konzulat nije bio građen kao trajna državna palača. Bio je smješten u iznajmljenim hanovima i drvenim kućama koje su već tada bile u lošem stanju.
Nakon zatvaranja predstavništva građevine su nastavile služiti drugim namjenama. Travnik su tokom 19. i 20. stoljeća pogađali požari, rušenja i velike urbanističke promjene.
Vezirski Konak srušen je 1950. godine. Nestali su stari hanovi, kuće, bašče i sokaci koji su činili Travnik iz vremena evropskih konzula.
Danas ne postoji pouzdano očuvana građevina koja bi se mogla pokazati turistima i reći: „Ovo je Austrijski konzulat iz Andrićeve hronike.“
Ostali su izvještaji, stari planovi, književnost i približno određene lokacije.
Hafizadića kuća – lijepa, ali pogrešna adresa
Hafizadića kuća često se predstavlja kao nekadašnji Austrijski konzulat. Razlog je prije svega Andrićev književni raspored grada.
Historijski podaci, međutim, govore da ju je podigao mađarski ljekar Gábor Galanthay, koji je radio kod travničkog vezira. Kasnije ju je prodao uglednoj porodici Hafizadić, po kojoj je dobila ime.
Kuća je izgrađena tek nekoliko decenija nakon zatvaranja konzulata. Zbog toga nije mogla biti rezidencija Mittessera, Paulicha ili Simbschena.
Ona može predstavljati arhitektonsku sliku kasnijeg prodora srednjoevropskog načina stanovanja u Travnik, ali ne i autentičnu zgradu Austrijskog konzulata.
Konzulat koji je nestao, a postao besmrtan
Austrijski konzulat u Travniku djelovao je relativno kratko. Nije imao veliku kamenu palaču niti raskošne salone. Njegove diplomate živjele su u trošnim kućama, žalile se na klimu, krovove, bolesti i izolaciju.
Ipak, taj kratki period postao je jedno od najpoznatijih poglavlja travničke historije.
Razlog nije samo diplomatija. Razlog je Andrić.
Od arhivskih izvještaja, zaboravljenih konzula i nestalih kuća stvorio je roman koji je Travnik uveo u svjetsku književnost. Danas ljudi dolaze u grad tražeći konzulate koji više ne postoje, Lutvinu kahvu u kojoj su begovi razgovarali i Konak koji je odavno srušen.
Austrijski konzulat nestao je iz fizičkog prostora, ali je ostao u književnoj geografiji Travnika.
Možda je upravo to njegova najveća historijska ironija. Dok je postojao, bio je neudobna kuća stranih oficira koju su Travničani gledali s nepovjerenjem. Kada je nestao, postao je simbol vremena u kojem se u malom bosanskom gradu susrelo nekoliko velikih carstava.
Na fotografiji možemo zamišljati osvijetljene prozore konzulata, kasnu jesen ili prvi snijeg, stražara kod kapije i austrijskog diplomatu koji pod svjetlošću svijeće sastavlja izvještaj za Beč.
Izvan kuće Travnik tone u noć. Unutra se piše o sudbini Bosne.
A grad, kao i uvijek, čeka da prođu i konzul i vezir i carstvo.
(Tekst/Foto: Samir Behlić Behla)