Travničani su uvijek, kroz istoriju, bili snalažljivi. I u Travniku se uvijek igrao dobar fudbal. E sad kakve veze ima snalažljivost i fudbal? Evo kakve.
Kao dječaka, rahmetli otac Fahrudin, me počeo rano voditi na Pirotu i utakmice. Najomiljeniji mi je bio jedan odbrambeni igrač. Inače u to vrijeme, odbrambeni igrači nisu igrali moderno, kao danas, znači nisi baš često imali napadačke zadatke. Moj omiljeni igrač imao je geslo: “Lopta može proći, igrač nikako”.
I ako pomislite da je bio grubijan – griješite, jer nikad ama nikad nije namjerno ozlijedio protivničkog igrača. Zbog takve igre često je znao dobit žuti a ponekad i crveni karton. U tadašnjoj ligi bojali su ga se protivnički napadači. Legenda kaže da je moj omiljeni igrač, na jednoj utakmici stalno faulirao protivničke igrače. I taman, poslije par faulova, da mu sudija pokaže žuti karton, on priđe sudiji, pruži ruke uz bokove, lagano spusti glavu i nešto kaže sudiji.
Sudija, već se mašio za džep i karton, vrati ruku nazad. I tako čitavu utakmicu. Završi se utakmica i saigrači pitaju: “Šta ovo bi, ti priđeš sudiji, nešto mu tiho kažeš i on ti ne pokaza karton”?
Šeret, kakav je inače bio, simpatično im odgovori: “Prije utakmice, izađem ja prvi na zagrijavanje. Bacim pogled na sudijsku svlačionicu i vidim, sudije i delegat stišću ruku glavnom sudiji i nešto mu govore. Sačekam ja da izađe delegat i pitam ga šta se dešava? Kaže on meni da su izjavljivali saučešće sudiji, mati mu umrla prije pet dana.
I tako ja, poslije svakog faula, vidim krene sudija da mi pokaže karton, ja priđem i kažem mu – nemoj sudija, rahmet ti materi. I on, šta će, vrati ruku u džep a ja bez kartona.”
Inače moj omiljeni igrač igrao je, kako se to kaže, baš muški. Bio je džentlmen na terenu ali i van njega. Voljela ga raja u Travniku. I poštovala njegovo veliko srce. Moj omiljeni igrač davno je preselio, otišao na, kako kažu bolji svijet. Vjerujem da je i tamo džentlmen.
Rahmet mu duši.
Dino Lolić