Za svega nekoliko dana slavio bi svoj 73. rođendan, no prije skoro 21 godinu preminuo je u 53. godini života naš sugrađanin Karlo Jurić.
Karlo Jurić je bio vrsni novinar, poznavalac istorije Travnika, divan čovjek, prijatelj, muž i otac, piše travnik.ba
U svojoj preko 30 decenija dugoj novinarskoj karijeri, Karlo je bio dugogodišnji uposlenik Radija “Travnik”, i njegov prvi urednik od njegovog osnutka 1967. godine.
Prije zaposlenje na Radio-televiziji bio je pokretač i urednik školskog lista Travničke gimnazije “Dvojka”. Raznovrsnim prilozima i nezaboravnim glasom svakodnevno je informirao slušatelje diljem BiH.
Najviše se bavio sportskim novinarstvom, uređivao je i vodio popularnu emisiju “Sportski žurnal” koja se zadržala trideset godina u eteru svakoga ponedjeljka.
Tijekom bogate karijere surađivao je s brojnim listovima i radio programima (Večernje novine, Oslobođenje, Naše riječi, Slobodna Europa, RTV BiH, Deutsche Welle…). a 1997. godine bio je jedan od pokretača Nezavisnog radija TNT Travnik, gdje potom prešao i raditi.
Travničani će ga se također sjećati kao i službenog spikera i voditelja svih sportskih događaja u gradu.
Prije četiri godine povodom godišnjice smrti Karla Jurića emotivnim tekstom na Facebooku prisjetila se svoga oca Maja Nikolić, kćerka Karla Jurića koja je također uspješna novinarka.
Majin tekst koja govori o ljubavi prema očevima napisan 2016. godine prenosimo u cijelosti:
Čuvajte svoje tate…
Ja sam imala predivnog tatu. Svog zaštitinika. Moj tata je bio novinar. Sjajan čovjek. Izvještavao je iz Travnika za prestižne medije, kako u Hrvatskoj tako u BiH.
Cijeli rat, tata bi, čuvajući novinarsku čast, u najtežim okolnostima toliko profesionalno govorio o onome što se u našem gradu događalo.
Svi su ga poštovali i cijenili. Sjećam se da sam ga kao djevojčica stalno morala vući za rukav da požuri jer bi sa svakim stao, razgovarao.
Moj tata je, kao i svaki tata, poprilično bio strog. Ali svaka očinska strogoća je prevelika ljubav u kojoj nema zlobe. Taj njihov osjećaj da nas uvijek štite i zaštite djeca mogu samo osjetiti kod svojih očeva.
Jer za tate uvijek smo samo najbolji. Tate nas nikada ni s kim ne uspoređuju. Tate uvijek žele da se na nas svi ugledaju. Žele nam udovoljiti i samo nas činiti sretnima. Takav je bio moj tata. Mama mi je pričala da kao malena curica više nisam željela spavati u krevetiću.
A tata je, poštujući moju želju, krevetić izbacio kroz prozor. Moj brat je nakon završene srednje škole počeo pušiti cigarete. Tata se prvo ljutio pa i zagalamio. A ujutro.. tata je rano otišao na posao, a mom bratu ostavio cigaretu. Uvijek nas je razumio. Nikada nije pokazivao previše ljubavi jer nije volio patetiku. Ali nas je svojim djelima oduševljavao.
Moj tata je obožavao moju mamu. Bila je to neizmjerna ljubav. Kažu da ljubav izlapi s godinama braka. U mojoj obitelji to nije bilo tako.
Sjećam se da je mama radila do 16:00 sati, a tata je znao da ona do 16 i 15 treba biti kod kuće. Svi smo čekali da čujemo lift u to vrijeme i znali smo da mama dolazi. Ako bi mama slučajno kasnila morali bismo odmah na prozor od stubišta da vidimo ide li mama.
Tata se brinuo da se slučajno nešto nije dogodilo. Njih dvoje su putovali, izlazili na večere, imali su svoje male travničke kafanice gdje su izlazili. Mama mi je pričala da kada se udala nije ništa znala kuhati.
Ali što god bi napravila tata je hvalio. I tako su nastajala najbolja jela u našoj obitelji. Brat i ja smo odrastali u ogromnoj roditeljskoj ljubavi i sve smo ručkove voljeli ( brat nije volio kalju i prasu, ali mama i ja smo je obožavali).
Moj tata me uvijek učio pravednosti. Sjećam se da sam obožavala čokoladu. I čim bi tata došao s posla ja sam znala da u unutarnjem džepu njegova sakoa bi se mogla naći jedna čokolada.
Kada bi tata otvorio čokoladu znali smo da ćemo brat i ja dobiti dva reda, a tata i mama po jedan. Ali uvijek ravnopravno. Toj ljudskoj pravednosti tata nas je učio tako od malih nogu, od čokolade do svih drugih životnih izazova. Moj tata je volio nekada i malo popiti.
Sam. Ili s društvom. Ali bili su i to u našoj obitelji posebni trenuci. Jer bi tada svu ljubav iskazivao i riječima. Posebno prema mami. Znali smo i zapjevati.
Moj tata je bio vrhunski novinar. Čovjek u svome poslu. Zbog njega sam i ja danas ovo što jesam. Danas bi moj tata, da je živ, slavio imendan ( Karlo ).
Na današnji dan moj tata i ja smo se pripremali za jednu školsku priredbu. Ali nažalost njegovo srce je u snu prestalo kucati. Iznenada. Prestalo kucati srce kod čovjeka koji je bio uvijek rumen u obrazima, koji se samo smijao, volio i ljubio život.
Zato dragi moji, čuvajte svoje tate. Posebno, vi, drage djevojčice, djevojke, žene. Jer očeva ljubav možda nekada nije uvijek javna. Ali je njihova ljubav jednako jaka kao i majčinska.
Za tate, djeca su uvijek u zvijezdama. Mi smo njihove najsjajnije zvijezde. I, iako ga nema ovdje sa mnom.
Ljubav moga tate Karla nikada nije prestala živjeti sa mnom. Nikada nije prestala biti živa u našem obiteljskom domu u Travniku. Njegova ljubav i danas živi u mojoj mami. Tatino društvo svaki dan sve više nedostaje mome bratu.
Moja kćerka Karla danas nosi ime po svome djedu. Moj Ivano, iako ga nikada nije upoznao, ime svoga djeda Karla je jučer upisao u svoju školsku bilježnicu uz svoga djeda Ivu. A ja…
Ja slijedim tatin put. Njegov pogled s neba je uvijek nada mnom. Moj tata je ovaj svijet činio ljepšim i boljim. I toliko mi nedostaje…
A ovu je pjesmu posebno volio!
