Bilo je to tačno u Utorak 27.Jula 1971 godine na dan proslave ustanka naroda BiH.
Salihova supruga Fatma odvela je kćerku na narodno veselje u Stojkoviće kod Novog Travnika. Do podne. Poslije podne, kad se vrati, nosit će ručak na Ljutu Gredu. Sunce svom žestinom muze po Ljutoj Gredi a Salih na svojim tankim nogama jedva drži sebe i tešku kosu, Demirovićku iz Mrkonjić Grada.
Polegla kapa po glavi zaklanja debelu naboranu kožu lica i nos tanko oblikovan među očima, ali prav sa širokim nosnicama na kraju. Niska trava, brčina, čvrsto i ona polegla po nepreglednoj ravnici pa udaljene uvale huče jezivim glasom suhe i opore trave pod oštrom kosom Mrkonjičkom.. -Na sve živ čovjek stigne, sem da se naživi- mislio je Salih u sebi bacajući poglede prema Vrletinama očekujući da izbije Fatma s ručkom.- Pa opet-nastavljao je on- ne stoji kuća na zemlji već na ženi. Bogme, danas ona treba na svojim nogama namotat dosta puta , pa prevrnut otkos, rašćuškat ga, sutra ponovo doć, valja ga pokupit po ovom zvizdanu. Nije izgleda ni njoj zgoda. Brz mlin brzo se satire-ote mu se misao kao oštra kosa po omahi- hajd ti Sališino odmori do ručka. Ha to pomisli, podiže kosu na rame te ti raspali kroz zelenu ćavliku prema obližnjem izvoru na Pašincu. Sageo se i zagledao dole u duboki izvor dokle mu oči mogu dohvatit najsitnije mjehuriće vode kao da je prvi put vidi. Prekoputa izvora nakelećena stoji napuštena Bilkanovća pojata te ti on uhrupi u nju, da malo prilegne nebil sunce makar malo uminulo. Utom će i ručak. Metnuo je pod glavu kaput, od kojeg se nikad nije razdvajao, podesio pogled između šipila na brvnima; da ležeći gleda na Golo Polje i Fatmu s ručkom-kad se izmoli.
Sijeno oko njega i po njemu, žuto kao vosak, mirisalo i mamilo ga na san. Brzo je zaspao s motanom cigarom duhana u ustima koja je dogorijevajući ubrzo otpala s donje usne i pala na džemper, tako se ugasila. Tek što je zažmirio nešto ga žignu, probudi ga sandžija. -Baš mi se nešto ne da da spavam i odmorim, de da vidim je li sunce odmašilo- priča sam sa sobom Salih, ustaje da pogleda u Sunce i zaključuje kako je došlo tačno iznad pojate i da je tek sad podne. Ošinuo je pogledom prema Ljutoj Gredi, Fatmu ne vidi. Treba se njoj jadnoj izvaljat dovde. Ništa više nije govorio, nije se micao, umirio se, ćutao i zaspao. Ali znoj je učinio svoje. Sad ga probudi žeđ. Ponovo ustane Salih i prije nego ode Pašincu da se napije vode, žmirkavim pogledom krenu prema nebu; tek za pola koplja Sunce je odmašilo.Sporo ovo vrijeme prolazi kad je insan dokon, za sebe će Salih.
Uprijeko Ljute Grede vidio je u bijelim košuljama pokrete ljudi iz Suhog Dola i Duba kako kupe sijeno. Tako raštrkani Izgledali su poput zaostalog aprilskog snijega oko šumaraka po Galici i Babanovcu. Fatmu nije vidio; kako će je vidjet kad se svakih pet minuta iza sna budi. Napojen vodom i teškim mislima s pripaljenom cigarom ubrzo je zaspao.
Ne sjeća se više Salih koliko je vremena spavao u toj odaji. Ono što je prvo čuo i što ga je probudilo bilo je zvono kod izvora. Na Pašinacu prepozna svog starog prijatelja Simeuna iz Kruševa Brda. Zapovrgli su oni svoj razgovor iz mlađih dana i kako su ih sudbine odvele; Saliha u Split na građevinu Lavčević ; Simeuna u firmu za proizvodnju crijepova Toza Marković-Kikinda. Vratili se oni da se zavičajnom snagom zadoje.
– Čovjek se u tuđini uželi u svoj kraj, moj Sali¨aga -kreše Simeun- jastreb je jastreb pa se i on uželi svojih planina i doleti. Bog je pilad svud po svijetu stvorio ali on najvoli one što je mlad ganjo. Tako i insan, povuče ga jal hrana jal voda jal…šta ti ja znam.
– Eee vala moj Simeune tako je, tako je da je sto poslova, nego jesi li ti vidio danas moju Fatmu sad će se i akšam a nje nema. Briga mi velika trebala mi donijet ručak, tako smo skonaturili jutros?-tugaljivo će Salih.
– Nisam je, bome vidio danas ali jesam prekjučer. Dolazila ona i tvoj sin Feriz. Ostatak čajre je pokosio, pa su i jučer ovdje radili, pograbili sijeno natovarili i odvukli, ja im pomogo.
Čekaj malo Simeune, koji je danas dan?
Četvrtak Sališino, četvrtak-otpovrnu Simeun….
Piše: Nihad Karić