Nedugo nakon dolaska u Travnik, čula sam jednu legendu u čiju istinitost, u to doba, mnogi stariji muškarci grada podno Vlašića nisu sumnjali, prenosi travnički portal travnik.ba
Govorili su da je na mjestu njihovog grada nekad davno bio morski zaljev koji je pružao utočište i spas mnogim neznanim moreplovcima, istraživačima i avanturistima. Kao dodatni uteg na tas istinitosti, dodavali su drugu legendu. Onu kako su sve do nedavno na obroncima Vlašića, Kajabaši i Bukovici, postojale u stijene pričvršćene velike halke što su služile za vezivanje lađa. I još su se zaklinjali da su ih svojim očima vidjeli! Okružena planinama Vlašićem, Vilenicom i Bukovicom, travnička kotlina je zaista rijetko izložena jakim udarima vjetra.
Danas, kad razmišljam o bogatoj povijesti ovoga grada, o neobičnim životopisima i osebujnim sudbinama pojedinaca koji su život, ili bar jedan njegov dio, proveli u Travniku, mislim kako , da bi se povjerovalo spomenutoj legendi, nije nužno vlastitim očima vidjeti halke na stijenama vlašićkih obronaka ili tražiti drugi materijalni dokaz. Prebogata historija je dovoljno snažan argument.
Postoje arheološke iskopine koje pokazuju da su na ovome prostoru ljudi živjeli još od kamenog doba. Dolaskom Rimljana počelo je ispiranje zlata iz travničke rijeke Lašve.
VEZIRSKA REZIDENCIJA
Župa Lašva tadašnje bosanske države prvi put se u historijskim dokumentima spominje 1244. godine, dok se za 1400. godinu mitski vezuje osnutak grada Travnika. Sretnjovjekovna tvrđava Stari grad, izvjesno je izgrađena prije osmanlijskog osvajanja. Prema većini historičara, bilo je to za vladavine kralja Tvrtka II. Dakako, najveći razvoj Osmanlijskog carstava.
Od kojih 300 godina postojanja Bosanskog Pašaluka, Travnik je 150 godina bio njegova prijestolnica ( 1697. – 1851.). Vezirska stolica prenešena je iz Sarajeva u Travnik 1697. godine kada je Eugen Savojski spalio Sarajevo, a negdje oko 1749. izgrađen je Konak, rezidencija vezira koji će dugi period, jedan po jedan, stolovati ovim gradom. Malo njih je nešto učinilo za Travnik. Sulejman-paša Skopljak dao je temeljno obnoviti džamiju koju je izgradio Ćamil Ahmet-paša, a koja je izgorjela 1815.
Po njemu se i danas zove Sulejmanija, nadaleko poznata kao Šarena džamija. Elči-hadži Ibrahim-paša izgradio je medresu koja se i danas zove njegovim imenom. Mehmed-paša Kukavica je sagradio Hadži-Alibegovu džamiju i sahat kulu. 1851. Godine Omer-paša Latas prenosi vezirsku stolicu u Sarajevo i od tada u Konaku stanuju mutesafiri, a dolaskom Austro-Ugarske okružni predstojnici.
Konak, ovaj izuzetan kulturno-historijski spomenik, srušen je 1950.godine iz razloga znanih samo onoj budali koja je to naredila. Pored vezirske rezidencije, koncem XVIII vijeka, Travnik je značajan i po tome što postaje sjedište zapadnih konzulata, prvo francuskog, potom austrijskog.
Upravo taj period obuhvata radnja znamenitog romana jedinog književnog nobelovca sa južnoslovenskih prostora, Travničanina Ive Andrića.
GROFOVA LJUBAV
U doba Ausrtro-Ugarske monarhije izgrađena je Isusovačaka gimnazija i zgrada medrese. Isusovačku gimnaziju kao i Zavičajni muzej, dao je izgraditi austrijski grof Erik Brandis koji je 6.1.1882. godine došao u Travnik.
Ova osebujna ličnost visoke naobrazbe (u Londonu je pohađao juridistički fakultet, usavšavao francuski jezik, studirao pravo, na filozofskom fakultetu slušao predavanja iz botanike i metafizike, usvašršavao talijanski jezik, a nakon svršetka studija otišao u Isusovce) asketskog života (svojom voljom odrekao se bogatstva, odabirući život u siromaštvu), izvjekovat će svoj vijek u Travniku.
Jesu li pitoma dolina Lašve i djevičanski Vlašić bili njegova najveća ljubav pa im je ostao vjeran do kraja svog života? Upravo tu će bespoštednim radom na mnogim poljima vlastitog djelovanja ostaviti neizbrisiv pečat u nauci i povijesti.
Zanimljiv je zapis prema kojem je na par dana prije smrti, iako zbog duboke starosti sasvim senilan, nekoliko puta ponovio: montag, montag! (ponedjeljak, ponedjeljak!). I doista je u ponedjeljak, 5. Januara 1921. godine uz molitve redovnika, preminuo. Sahranjen je na groblju Bojna u Travniku.
Osim dvije pomenute institucije, u prirodopisu će ostati upisan po tome što je otkrio 18 novih biljaka i životinja od kojih devet nosi njegovo ime. Između ostalih, otkrio je endem koji raste na Vlašiću – divlju ružu bez trnja koja nosi njegovo ime Rosa Brandisianum. Grad mu se odužio dajući jednoj od svojih ulica (upravo mojoj!!!) njegovo ime.
Inače, Travnička gimnazija je, nakon Prve sarajevske gimnazije, nastarija srednja škola u BiH. Pohađali su je, između ostalih – dr Grga Novak, Skender Kulenović, Ćiro Blažević, jedan ili dva razreda Zoran Đinđić…
Za vrijeme Austrougarske monarhije izgrađena je i bolnica, pošta, željeznica, započeo razvoj industrije. U tom periodu izgrađena je i Tvornica šibica koja je postojala sve do zadnjeg rata.
IMA TRAVNIK…
No, sve naprijed napisano, prošlost je kojom se grad ponosi više nego sadašnošću. Istina, ima dosta onog što imaju urbani centri: JU Bolnicu Travnik, Bolnicu za plućne bolesti, Dom zdravlja, Zavod za javno zdravstvo, Centar za mentalno zdravlje, poštu, Zavičajni muzej, Memorijalni muzej- Rodna kuća Ive Andića, Arhiv srednje Bosne, svoju Tvrđavu, apoteke, banke, cvjećare, TNT radio i TV Kanal 6 (obje institucije je osnovao veliki entuzijast Dino Lolić čije je izvještavanje iz tadašnjeg Rado Travnika u toku rata nama bilo dragocjeno), kozmetičke i frizerske salone (tamo ne idem), butike, kafiće, ćevapčinice (glasam za „Hari-ja!), slastičarne, Bosanski kulturni centar sa Amaterskim pozorištem, škole (osnovne i srednje), štamparije, svoje džamije, crkve, groblja.
Na jednom od njih, Bojna, nalazi se i grob mladog svećenika Petra Barbarića koga je beatificirao i svecem proglasio papa Ivan Pavao II. Na njegovom grobu se mole ljudi svih vjera.
Ima svoja turbeta, napoznatija su Dželalijino i Ilhamijino turbe, turbe paše, hafiza i pjesnika, i ono drugo- turbe imama i pjesnika. Turbeta dželata i žrtve, paradigme vječne borbe umjetnika i vlasti. Ima Travnik i svog autohtonog psa Tornjaka, i svog širom Evrope znanog Kratkokljunog goluba, i svoju nadaleko čuvenu, po ljepoti nenadmašnu, u pjesmama opjevanu Plavu vodu. Ima i Lutvinu kahvu, kafanicu u kojoj je princ Rudolf od Habzburga na putu za Sarajevo popio kafu.
Ima i čuveni Travnički sir poznat i priznat izvan granica BiH.
Nekad je imao jaku industriju. Većina je uništena, ono malo nije vrijedno spomena. Ima zimsku ljepoticu, prelijepi Vlašić na koji se svako ko jednom dođe ponovo vraća.
DUŠA GRADA
I ono najvažnije, ima ljude koji mu daju dušu. Od beskućnika koje svakodnevno srećemo, bez kojih je svaki grad nezamisliv, do vrhunskih ljekara kakvi su dr Granov, dr Hubijar, dr Hažimujić, dr Vildana Ibrišimbegović, dr. Haris Idrizbegović, dr Amir Spahić i drugi (Travnik je imao čitav niz znamenitih i upamćenih ljekara kakvi su bili dr Rakidžija, prof.dr. Jakob Gaon, dr Izet Kreho, Sulejman-beg Hafizadić ( prvi školovani bošnjački liječnik u BiH). Zapravo je nezahvalno nabrajati imena, ima ih još dosta koji su poštovanja vrijedni, ali je prostor ograničen. Ima dobre novinare kakva je Nađa Ridžić, a iz Travnika je i Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica „Oslobođenja“.
Ima svoje humaniste ( veliki humanista je bila divna gospođa Anita Mikić). Ima svoje Udruženje likovnik umjetnika. Ima svoje pisce – Sanju Babić Đulvat, Rabiju Mameledžija, Božanu Volić. Svoje umjetnike – Josipa Pejakovića, Nikšu Bratoša, Vajtu. Imao je legendu, čovjeka čiji je doprinos u dobu bivše nam domovine za ovaj grad nemjerljiv – Žarka Kolendu.
Ima svoje slikare. Veliki Miroslav Bilać je umjetničku karijeru započeo u rodnom Travniku. Ima svog prof Besima Spahića, talenta za sve. Ima nogometni, košarkaški, rukomeni, džudo klub… Ima svoju mladost koja obećava da povijest ovoga grada ide dalje, da će ispisati još slavnih stranica.
Godine 1892. U Travniku je rođen istinski velikan pisane riječi Ivo Andrić. 1961. godine dobiva Nobelovu nagradu i sav novac poklanja BiH za obnovu bibliotečkog fonda. U Zenjaku se nalazi njegova rodna kuća. Nema u ovom gradu ulice sa njeovim imenom. Ni škole. Ni biblioteke. On je ovom gradu dao jedan od najboljih romana „Tavničku hroniku“. Zaslužio je mnogo više.
U Travniku je 1921. rođena operna pjevačica Srebrenka Sena Jurina koju je 1971. bečka Opera proglasila počasnom članicom.
Tek sad vidim da sam se prihvatila nezahvalne i teške zadaće. Svesna sam da nisam uspjela spomenuti sve koji su svojim radom i javnim djelovanjem zaslužili, ali ovo nije monografija nego subjetivan pogled, nešto poput omiljene razglednice.
Ipak, nemoguće je da u takvoj razglednici mjesto ne nađu imena pripadnika antifašistikog pokreta i aktivnih sudionika NOB-a, starijim Travničanima dobro znani: braća Lolić, Hamid Begovac, Ilija Slavnić, Rizah Hercegovac, diplomant krakovske akademije, slikar Muhamed Kulenović, Slavko Gavrančić, Salih Simičić…
Većina ovih imena do iza zadnjeg rata su „živjela“ u imenima ulica, škola, uklesana na spomen-pločama i postamentima bista. Sve dok se nije našao neko nadobudan poput onog ko je naredio rušenje vezirskog konaka, pa što pijukom, što eksplozivom, odlučio da ih izbriše i odredi novi dan od koga će se pisati povijest pet stoljeća starog grada.
Kako završiti ovaj tekst a da u njemu ne bude mjesta za jednog Stipu Lozića, dugogodišnjeg animatora svih kulturnih zbivanja u gradu?
Kako ne spomenuti svojevrsne hroničare grada koji su svojim kamerama bilježili i bilježe, od zaborava čuvali i čuvaju sve mijene kroz koje je grad prolazio, majstore fotografije Ibrahima Korića, Hazima Hadžiemrića, Ragiba Bajramovića, Nihada Arnautovića, Mirsada i Luciju Mujanović i druge? Kako ne spomenuti prof Janka Dujića, Dragana Foršnarića, Karla Jurića, Mustafu Gafića, Ismeta Lisic?
Kako zaboraviti entuzijaste amaterskog pozorišta – Nađu Nikšić, Milku Filipović, Besima Mulamuhića,Mirka Adžaipa, Rusmira Agačevića, Zlatu Vukadin, Zlatu Imamović, Ajšu Halilović, historičara Martina Udovčića, muzičara i pedagoga Vladimira Savjaka, profesora i pisca Seju Sarića?…
Zar se smije zaboraviti draga Fatima Maslić, dugogodišnja direktorica Zavičajnog muzeja, zajedno sa Mirkom Adžaipom najveći “krivac” što Stari grad ima novi sjaj, što se na njemu priređuju značajni kulturni događaji? Pa kustos Meorijalnog muzeja Rodna kuća Ive Andrća – Enes Škrgo.
Ne mogu završiti ovaj test a ne spomenuti Mehmeda Čorhodžića, Envera Beganovića, Ivicu Blaževića, Luku Šijakovića,Dragu Bilandžija, Envera Sujoldžića. Matu Čovića, Miru Banušića, Ibru Alibegovića,.
Ne volim politiku ni vlast, zazirem od ljudi koji obnašaju funkcije, ali moram spomenuti meni dragog čovjeka Admira Hadžiemrića. I Tahira Lendo. I najdražeg stomatologa i ljudinu dr S. Tafija.
I mnogi drugi su zaslužili prezentirati ovaj grad.
Bez obzira kako razglednica bila mala, svoje mjesto zauzimaju i akteri nedavne prošlosti, branioci grada i BiH zadnjeg rata (1992.-1995.) od kojih mnogi vječni mir nađoše u njedrima zemlje rodnog im grada.
A ja? Ponekad za lijepa vremena odem na Vlašić tražeći Rosu Brandisianum. Možda zato što sam u kombinaciji svojstava „divlja“ ali „ne bode“, prepoznala vlastitu suštinu. Tražim je, kao da samu sebe tražim. Do sad je nisam našla.
P.S. Javio mi se gosp. Jozo Lovrinović i kazao mi za dvije osobe za koje nisam znala, a koji zbilja zavređuju da se pamte.
Mira Jukić, ugledna fizičarka, bavila se uglavnom atomskom fizikom. Rođena u Travniku 1916.
Šefket Kurt rođen u Travniku 1897. Bio je muftija i u Travniku. U toku II svjetskog rata spasio više desetina Srba zbog čega je nakon rata odlikovan Ordenom bratstva i jednistva.
Hvala, gosp Lovrinović.