Od kada znam za sebe znam i za porodicu Kanafija. Poznavao sam Elmedinovog rahmetli oca, ljudina i zaljubljenik u šah. S Elvedinom sam se zbližio u periodu kada je davao sve od sebe da oživi rad Pozorišta u Travniku.
I tada sam ga bolje upoznao. Nismo mi puno kafa popili, na žalost. No, kasnije kada smo se sretali, krasio ga je širok osmijeh, ne znam da sam ga ikad vidio smrknutog.
Bio je društveno i politički aktivan. Trudio se da pomogne, koliko god je mogao, raznim udruženjima i pojedincima. Kad dođe Bajram, Elvedin sređen, odijelo i kravata a na glavi fes, s ponosom ga je nosio a meni dušu razgaljivao.
Travnik je izgubio čovjeka koji je volio ovaj grad, živio za njegov napredak. Volio je i voli Travnik Elvedina. U mom sjećanju ostat će kao čovjek širokog osmjeha, velikog srca i čovjek s fesom na glavi za Bajram. Ponosan.
Na drugom svijetu, kažu boljem, bit će Elvedin. A živjet će u srcima svih onih koji su ga poznavali. Neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši
Dino Lolić
