Prije gotovo 60 listanja Travničkih lipa, na zemljanom dvorištu osnovne škole Čabruša, ispred učiteljice Marije Kordić bili smo poredani poput radoznalih vrabaca đivaca. Imali smo u rukama limene lončiće i u njima toplo mlijeko u prahu. Kraj mene je stajao krupnooki dječak rumena lica i frčkave kose. Taj dan nisam mu odmah mogao zapamtiti pravo ime. Ali svi su ga zvali Buco, pa tako i ja, započinje Rusmir Agačević Rus priču o svome školskom drugu, prenosi Travnik.ba
Neki od nas bili smo mršavi, neki debeli, neki počešljani ili nepočešljani, krezavi ili pirgavi, ali Matišić Franjo, zvani Buco, bio je fin kao najljepša sličica s omota čokoladica. U prvom razredu osnovne u njega su bile zaljubljene sve djevojčice iz drugog i trećeg razreda.
Kako onda, tako i cijeli život. Buco je bio momak, i Buco je bio čovjek na kojem se vidjelo da se umivao kapljicama Plave vode, i da je rastao u njedrima Šumeća kao krasan Travnički tipler golub.
Mi smo bili poput hodajućih kestenova, i ako nas je život poput vjetra s Vlašića rasputio u svijet, mi smo se kroz godine susretali, ljudikali, međusobno uvažavali i poštovali. Kao na dlanu jedne ruke, poput pet prstiju svaki na svojoj strani, sve smo znali jedan o drugome. I sve mislim kako smo jedni na druge bili poput dječaka ponosni. Dva ugledna advokata, Kulenović i Matišić, sjajan doktor Udovičić, čestiti profesor Zec i književnik Agačević, mi smo svojim snovima gazili našim Travnikom i u njima se kao braća susretali.
Šezdeset godina zrenja oraha, mirisa lipa i klokotanja Lašve, šezdeset godina prijateljstva golema je priča koju smo skupa pleli.
Mi, prijatelji njegovi, znamo koliko je naš Buco bio ponosan na svoju obitelj. Bio je gord na svoju djecu i kroz život je čestitim i pravednim koracima gazio trudeći se svima na pomoći biti.
Mi, braća njegova iz školskih klupa Čabruše dijelimo bol i tugu što se uselila u srca svih njegovih. Kao da se iz naše Varoške tvrđave odlomio još jedan kamen iz zida našeg djetinjstva i naših uspomena, pa se otkotrljao prema očima Plave vode, u kojoj će zauvijek biti s nama, poput najljepših kapljica što svjedoče o prolaznosti naših života.
Buco, prijatelju naš, Franjo Matišiću, pokoj Ti vječni iz duše želimo.
(Rusmir Agačević , 14.10.2020. Zagreb)