Svi mi koji smo bosim tabanima svoja djetinjstva po
čaršiji Travničkoj tabali, svi smo znali gdje je ščućurena
preko puta Kina mirisala najljepša slastičarna naših sjećanja.
U EGIPTU gazde Sejfulija jeli smo prve šampite i tulumbe
u životu. I najukusniji hladni sladoled koji je naša odrastanja
obilježio. Jedna jedina radnja u Travniku koja je vazda, evo
više od 60 godina sjedila između Gumaleze i Bate, preko
puta šarenog Suda i sedrene Sahat-kule, jedna jedina koja
je još uvijek tamo- jeste slastičarna EGIPAT.
I u njoj je rastao naš Džone. U djetinjstvu kao šečerlama
fin, sa svima upitan u mladalaštvu, u odrastanju maštovito
zanesen u svoje ugostiteljske snove.
Nisi iz čaršije bio ako bar jedan put u životu nisi posrkao
Begovu čorbu u La Miragu, ispod Pozorišta.
Ili gospodski uživao u najljepšem expresu u caffe Pescara,
kraj Lašve, preko puta Gimnazije.
Znao je svoj posao, naš Džone, naš Nedžad pretvoriti
i u neobične snove. U Fatmić mahali otvorio je hotel
Vezirov slon, a u njemu je prekonačila i jedna od najpoznatih
žena svih vremena , Lady Diana…
Svojim životom i svojim radom Nedžad Sejfuli zvani Džone
ostavio je snažan pečat na dlanovima Travničkih sjećanja.
Baš poput svog rahmetli oca i on je uvijek bio u besprijekorno
elegantnom odijelu, pozdravljajući se ispred slastičarne
sa svima , pitajući ih za zdravlje i životne probleme.
Mi koji smo imali sreću dunjalukom putovati možemo biti
svjedoci : nigdje takvog sladoleda kao u EGIPTU i takvog
čestitog ljudikanja kao sa našim Nedžadom.
Iz bakrene tepsije sa grudi našeg Travnika kao sa starinskih
šečerlama osipaju se mrvice jedne generacije po kojoj
smo u Bosni prepoznatljivi bili.
Mi, prijatelji i drugovi Nedžadovi dijelimo svoju tugu sa
njegovom familijom. Naš Džone svima nama iz naše čaršije
neizmjerno će nedostajati.
Ina lillahi ve ina ilejhi radžiun .
( Rusmir Agačević )