Doktor Rakigjija – Doktor Antun došao je 1954. godine u kontinentalnu inačicu rodnog Dubrovnika, kako je neki hudi putopisac u stanju neobične euforije izazvane ko zna čime, adorativno opisao Travnik.
Autor: Enes Škrgo
Travnička anahronika
Ako te žvajznem, neće te ni Rakiđija sastaviti!“
Ovom uzrečicom, izrečenom u šali ili pri kakvoj žustroj svađi, Travničani su dobrohotno aludirali na veliko umijeće hirurga čije su prezime Rakigjija, kao i druge stvari što su radili, pogrešno izgovarali.
Doktor Antun došao je 1954. godine u kontinentalnu inačicu rodnog Dubrovnika, kako je neki hudi putopisac u stanju neobične euforije izazvane ko zna čime, adorativno opisao Travnik.
U nekim potonjim, sretnijim vremenima dovodili su igračka pojačanja za mjesni fudbalski klub, ali tih godina opštinski i sreski funkcioneri tragali su po Jugoslaviji za mladim ljekarima i profesorima, pa je tako Abdulah Avdo Maglić privolio doktora Rakigjiju da u skladu s tadašnjim propisima pripravnički staž obavi u nekom malom mjestu kao što je Travnik.
U gradskoj bolnici još se ložilo u bolesničkim sobama a bolničko rublje pralo se ručno. Od medicinske opreme zatekao je rentgen aparat Fisher iz Drugog svjetskog rata, uz to i žalobnu reputaciju travničkog kraja s najvećom stopom smrtnosti, naročito djece, u BiH.
Doktor Rakigjija je bio popularan u narodu
Mudroslovni gradski rukovodioci uskoro su mu ponudili stipendiju za hiruršku specijalizaciju u Zagrebu, a on je po njenom završetku privrženost travničkoj bolnici i pacijentima iskazao i time što je ostao raditi znatno duže od predviđenih ugovornih obaveza.
Potpuno je reorganizovao i oformio vrlo stručnu i efikasnu hiruršku službu, on sam postao je glasovit po smjelim i uspješnim zahvatima i intervencijama.
Pet dana i noći poslije duge i komplikovane operacije nije se odvajao od vojnika ranjenog kuršumom u glavu za vrijeme izvođenja vježbe gađanja na Vlašiću. To ga je preporučilo za odlikovanje Ordenom rada i pozivom Jugoslovenske tehničke pomoći nesvrstanim zemljama da bude dio hirurškog tima u Etiopiji.
Umjesto tri godine, na zahtjev etiopske vlade u bolnici Menelika Drugog i drugim klinikama u Addis Ababi ostao je sedam ljeta.
Prema tadašnjim etiopskim zakonima, caru je pripadalo sve što je ispod i iznad zemlje, zato su se i svi ljekari morali odazivati pozivu za liječenje careve porodice i njegovih dvorjana, ministara, generala…
Od svih hirurga na carski dvor najčešće je pozivan doktor Rakigjija. Ne zna se da li je liječio pobjedonosnog lava judejskog i kralja svih kraljeva Haila Selassija I, kao što se pouzdano ne zna da li je operisao njegovu kćerku ili unuku, o tome se u hirurgovom obiteljskom krugu nije govorilo.
Za tih doktorovih etiopskih godina u njegov travnički stan, najveći u gradu, s njegovom privolom, privremeno je uselila porodica s prezimenom koje je istovjetno nazivu za jedan riblji organ.
Dječaku koji uči šutirati loptu, hodnik se čini prostranijim od gradskog stadiona Pirota i od svih drugih fudbalskih igrališta na svijetu kojima ne zna imena.
Iz Etiopije doktor Antun se vratio u doba kada se u Travniku ostvarivala njegova davna inicijativa, izgradnja nove bolničke zgrade.
Danas se samo još ponekad, od nekog starog Travničanina može čuti ona poznata uzrečica.
A mi koji smo u ovom planinskom gradu, mi koji jesmo iz tla Bosne nikli i njen hleb jedemo, zapali smo u takvo stanje da nas ni Rakiđija ne bi sastavio!