Dodijeljena je književna nagrada za kratku priču “Fra Ivan Frano Jukić”. Pobjednica je Esma Bandić-Softić sa pričom “Borac”.
Članovi žirija, u čijem su sastavu bili Semezdin Mehmedinović, Magdalena Blažević i Milanka Blagojević, za najbolju pripovijetku na konkursu “Fra Ivan Frano Jukić” izabrali su pripovijetku “Borac” Esme Bandić-Softić.
Nagrada je dodijeljen 8. 7. 2021. na obljetnicu rođenja Ivana fra Frane Jukića, pri čemu su članovi uprave položili cvijeće na njegovu spomen bistu u Banjoj Luci. Napretkova podružnica u Banjoj Luci od svoje obnove 2019. godine aktivno na radi da lik i djelo našeg najvećeg prosvjetitelja i kulturnog djelatnika 19. stoljeća sačuva od zaborava i u njegovom rodnom gradu.
Pobjednica natječaja Esma Bandić, rođena 1961. u Posedarju pored Zadra, odrasla u Zvorniku, diplomirala je u Sarajevu, stekavši zvanje profesorke istorije književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti i srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. Živi u Travniku, gde radi u Mešovitoj srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi. Autorica je jedanaest knjiga i višestruko nagrađivana književnica. Njene knjige “sjedinjuju ljude svih religija zbog ljubavi u srcu koju svaki čovjek ima, te putu spoznaje do koje svatko može doći ako dublje pogleda u sebe. Iako su knjige s različitim težištima, vode jednim putem – putem spoznaje”, ističe autorica.
Iz Napretkove podružnice ističu da je među brojnim prijavama koje su pristigle na njihovu adresu, žiri jednoglasno odlučio za pripovjetku “Borac” od Esme Bandić-Softić. U obrazloženju izbora Milanka Blagojević ističe da je u pitanju “životna priča gdje je autorka vispreno u samo jednoj noćnoj vožnji uspjela dočarati život glavnog junaka, borca, koji uprkos svemu na kraju preživljava.”
Ivan fra Franjo Jukić se rodio u Banjoj Luci 8. srpnja 1818, od oca Joze i majke Klare, rođ. Jurić. Koristio je nekoliko pseudonima: Jukić Banjalučanin, Ljubitel’ prosvještenija, Slavoljub Bošnjak. U fojničkom samostanu završava niže razrede gimnazije, te ulazi u novicijat 1832. Dvije godine proučava filozofiju u Zagrebu, i to u vrijeme zamaha ilirskog pokreta, koji će bitno oblikovati svijet njegovih ideja. Studij teologije započinje 1837. u Vesprimu te nastavlja u Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 1842. Tijekom studija u Dubrovniku dolazilo je do nesporazuma s dubrovačkim franjevcima, tako da iznenada napušta Dubrovnik i vraća se u Bosnu gdje djeluje kao dušobrižnik u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Ivanjskoj. U Fojnici s ostalim fratrima otvara pučku školu 1847. godine. Pastoralno djeluje u Docu i Varcaru gdje djeluje kao učitelj u pučkoj školi. Godine 1844. izdaje Pisme razalike fra Vice Vicića, a 1848. objavljuje početnicu za pučkoškolce Početak pismenosti i napomena nauka kerstijanskog te Život Isusa Krista od Augustina Kalmeta u prijevodu fra Mihovila Čujića. Radi na osnutku prvog bh. književnog društva Kolo bosansko. Strastveni je sakupljač narodnih umotvorina i vodi akciju za utemeljenje prvog muzeja u BiH. Za književno društvo nije dobio odobrenje, ali ne prestaje raditi. Počinje izdavati prvi bosanski časopis “Bosanski prijatelj” 1850. godine. Sljedeće godine izdaje drugi svezak, te “Zemljopis i poviestnicu Bosne”. Omer paša Latas ga 1852. daje uhititi i šalje u izgnanstvo u Carigrad. Potom biva pušten na slobodu s uvjetom da se ne vraća u Bosnu. Dobiva dozvolu da ide u Rim. Traži dozvolu za povratak u Bosnu, ali je ne dobiva. Dolazi u Dubrovnik, a početkom siječnja 1854 pojavljuje se u Zagrebu da bi bio protjeran u Bosnu. Dolazi u Kraljevu Sutjesku gdje mu fratri ne iskazuju dobrodošlicu. Potom odlazi u Đakovo kod biskupa Strossmayera gdje djeluje kao dušobrižnik i pomoćnik župniku u Trnavi i Drenju. Svoju posljednju knjigu izdaje 1856. godine. Početkom 1857. smješten je u seminarij franjevačkog klera u Đakovu. Zdravlje mu je jako narušeno, te je poslan u Beč na operaciju. Preminuo je 20. svibnja, tri dana nakon operacije. Pokopan je 22. svibnja 1857. na bečkom groblju Marxerfriedhof u zajedničku sirotinjsku grobnicu, bez imena i znaka.