17.8 C
Travnik

“Borac” Esme Bandić-Softić osvojio nagradu “Fra Ivan Frano Jukić”

Dodijeljena je književna nagrada za kratku priču “Fra Ivan Frano Jukić”. Pobjednica je Esma Bandić-Softić sa pričom “Borac”.

Članovi žirija, u čijem su sastavu bili Semezdin Mehmedinović, Magdalena Blažević i Milanka Blagojević, za najbolju pripovijetku na konkursu “Fra Ivan Frano Jukić” izabrali su pripovijetku “Borac” Esme Bandić-Softić.

Nagrada je dodijeljen 8. 7. 2021. na obljetnicu rođenja Ivana fra Frane Jukića, pri čemu su članovi uprave položili cvijeće na njegovu spomen bistu u Banjoj Luci. Napretkova podružnica u Banjoj Luci od svoje obnove 2019. godine aktivno na radi da lik i djelo našeg najvećeg prosvjetitelja i kulturnog djelatnika 19. stoljeća sačuva od zaborava i u njegovom rodnom gradu.

Pobjednica natječaja Esma Bandić, rođena 1961. u Posedarju pored Zadra, odrasla u Zvorniku, diplomirala je u Sarajevu, stekavši zvanje profesorke istorije književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti i srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. Živi u Travniku, gde radi u Mešovitoj srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi. Autorica je jedanaest knjiga i višestruko nagrađivana književnica. Njene knjige “sjedinjuju ljude svih religija zbog ljubavi u srcu koju svaki čovjek ima, te putu spoznaje do koje svatko može doći ako dublje pogleda u sebe. Iako su knjige s različitim težištima, vode jednim putem – putem spoznaje”, ističe autorica.

“Borac” Esme Bandić-Softić osvojio nagradu “Fra Ivan Frano Jukić”
Borac

Iz Napretkove podružnice ističu da je među brojnim prijavama koje su pristigle na njihovu adresu, žiri jednoglasno odlučio za pripovjetku “Borac” od Esme Bandić-Softić. U obrazloženju izbora Milanka Blagojević ističe da je u pitanju “životna priča gdje je autorka vispreno u samo jednoj noćnoj vožnji uspjela dočarati život glavnog junaka, borca, koji uprkos svemu na kraju preživljava.”

Ivan fra Franjo Jukić se rodio u Banjoj Luci 8. srpnja 1818, od oca Joze i majke Klare, rođ. Jurić. Koristio je nekoliko pseudonima: Jukić Banjalučanin, Ljubitel’ prosvještenija, Slavoljub Bošnjak. U fojničkom samostanu završava niže razrede gimnazije, te ulazi u novicijat 1832. Dvije godine proučava filozofiju u Zagrebu, i to u vrijeme zamaha ilirskog pokreta, koji će bitno oblikovati svijet njegovih ideja. Studij teologije započinje 1837. u Vesprimu te nastavlja u Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 1842. Tijekom studija u Dubrovniku dolazilo je do nesporazuma s dubrovačkim franjevcima, tako da iznenada napušta Dubrovnik i vraća se u Bosnu gdje djeluje kao dušobrižnik u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Ivanjskoj. U Fojnici s ostalim fratrima otvara pučku školu 1847. godine. Pastoralno djeluje u Docu i Varcaru gdje djeluje kao učitelj u pučkoj školi. Godine 1844. izdaje Pisme razalike fra Vice Vicića, a 1848. objavljuje početnicu za pučkoškolce Početak pismenosti i napomena nauka kerstijanskog te Život Isusa Krista od Augustina Kalmeta u prijevodu fra Mihovila Čujića. Radi na osnutku prvog bh. književnog društva Kolo bosansko. Strastveni je sakupljač narodnih umotvorina i vodi akciju za utemeljenje prvog muzeja u BiH. Za književno društvo nije dobio odobrenje, ali ne prestaje raditi. Počinje izdavati prvi bosanski časopis “Bosanski prijatelj” 1850. godine. Sljedeće godine izdaje drugi svezak, te “Zemljopis i poviestnicu Bosne”. Omer paša Latas ga 1852. daje uhititi i šalje u izgnanstvo u Carigrad. Potom biva pušten na slobodu s uvjetom da se ne vraća u Bosnu. Dobiva dozvolu da ide u Rim. Traži dozvolu za povratak u Bosnu, ali je ne dobiva. Dolazi u Dubrovnik, a početkom siječnja 1854 pojavljuje se u Zagrebu da bi bio protjeran u Bosnu. Dolazi u Kraljevu Sutjesku gdje mu fratri ne iskazuju dobrodošlicu. Potom odlazi u Đakovo kod biskupa Strossmayera gdje djeluje kao dušobrižnik i pomoćnik župniku u Trnavi i Drenju. Svoju posljednju knjigu izdaje 1856. godine. Početkom 1857. smješten je u seminarij franjevačkog klera u Đakovu. Zdravlje mu je jako narušeno, te je poslan u Beč na operaciju. Preminuo je 20. svibnja, tri dana nakon operacije. Pokopan je 22. svibnja 1857. na bečkom groblju Marxerfriedhof u zajedničku sirotinjsku grobnicu, bez imena i znaka.

- Oglašavanje -
0 0 Glasovi
Ocjena članka
Pretplatite se
Obavijesti o
guest
0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledajte sve komentare

Možda vas zanima