Jovan Radovanović i Reuf Karajko doživjeli su ovacije pred više od 50.000 ljudi na Igmanu – imali su čast da se predstave sa Nykaenenom, Weissflogom, Koglerom, Puikkonenom, Plocom, Ulagom…
San je svakog sportiste da učestvuje na olimpijskim igrama. Taj san su prije 40 godina, na XIV Zimskim olimpijskim igrama održanim u Sarajevu, ostvarili Travničani Jovan Radovanović i Reuf Karajko koji su bili predskakači u skijaškim skokovima na Igmanu.
Njih dvojica su bili “vlašićki orlići”, kako su odmilja zvali one koji su trenirali skijaške skokove na Vlašiću. Vjerovatno su jedini u historiji nacionalnog tima bivše države (B reprezentacije) da nisu iz Slovenije, koja je među najuspješnijim nacijama u svijetu u ovom sportu.
Doživjeli su ovacije pred više od 50.000 ljudi na Igmanu i imali čast da se čitavom svijetu predstave sa najboljim svjetskim skakačima – Mattijem Nykaenenom, Jensom Weissflogom, Arminom Koglerom, Jarijem Puikkonenom, Pavelom Plocom, Primožom Ulagom i drugima.
Ponos Travnika i čitave BiH
“Trebalo je to doživjeti. U onom grotlu Igmana, pred više od 50.000 ljudi, kada su prozvali naša imena. Svi su znali da smo iz Bosne i Hercegovine, prvi koji su nastupili na ZOI ‘84 u Sarajevu. Bili smo dio najveće sportske manifestacije na svijetu”, prisjeća se Jovan Radovanović koji je imao čast i da nosi olimpijsku baklju.
Na Maloj skakaonici na Igmanu, 12. februara 1984. godine, predskakači su imali po jedan skok. Radovanović je skočio 65, a Karajko 63 metra. Primož Ulaga, koji je bio najveća uzdanica Jugoslavije, taj put je podbacio – skočio je 58 metara.
“Bio sam dio Olimpijskih igara, osjetio taj duh. Hodati olimpijskim selom sa poznatim svjetskim skijašima, skakačima, trkačima je privilegija koju smo imali. Kad bih ja to vidio uživo Šveđanina Ingemara Stenmarka, jednog od najpoznatijih i najuspješnijih alpskih skijaša u istoriji? A imao sam priliku i da ga upoznam. Ili austrijskog skakača Armina Koblera, koji je bio moj idol? Dva puta je postavljao svjetski rekord u dužini ski skokova, bio svjetski prvak u skijaškim letovima i nordijskom skijanju. Sa njim sam razgovarao, zahvaljujući Primožu Ulagi, koji mi je prevodio”, ispričao je Radovanović.
Za Ulagu je rekao da je bio odličan sportista i čovjek, a da se sa Matijažom Debelakom, koji je na Igrama u Calgaryju 1988. osvojio srebro i bronzu, ostao u kontaktu.
Više od stotinu vlašićkih skakača
Sve je, kaže, počelo na Babanovcu, na Vlašiću, kada je osnovana sekcija skokova pri Smučarskom klubu Travnik 1976. godine.
“U početku nas je bilo više od stotinu. Bili su tu dvojica Sava Marića, pokojni Mićo Vikalo, Dinko Voloder, Jovan Radovanović – Žunać, Bogdo Vujinović, Marinko Vujinović, Jovo Perlić, Milorad Traljić, Jovo Radovanović – Piksi, Nedeljko Perlić kojeg je Fortecki htio voditi u Poljsku da napravi od njega svjetsko ime, ali njegov pokojni otac mu nije dao da ide, te petorica nas koji smo ostali najduže: Milorad Radovanović – Tale, moj mlađi brat Marko Radovanović koji je prestao nakon što je slomio ključnu kost, Senad Karalić, Reuf Karajko i ja”, prisjeća se Radovanović.
“Temelje škole postavio je trener Miro Oman, Slovenac koji je 1964. godine predstavljao Jugoslaviju na Olimpijskim igrama u austrijskom Innsbrucku i prvi skočio sa letaonice na Planici [na testnom skoku, 6. marta 1969. godine, doletio je na 135 metara – op.a.]. Bio je zadužen da upozna našeg učitelja Safeta Mameledžiju, koji je vodio sekciju skakača, i njegovog asistenta Seada Tahirovića – Ikoricu kako se radi”, ispričao Radovanović koji je rođen u selu Šišava na Vlašiću.
Niisu imali svoje skije, vježbali su “na suho” odraz i doskok, učili kako pasti da se ne povrijediš.
“Mameledžija mi rekao da sam prestar za skokove, sa 12,5-13 godina koliko sam imao, ali je srećom Oman primjetio moj talenat. Nakon jedne sezone Oman je otišao, a nastavili su nas vježbati Mameledžija i Ikorica. Trenirali smo svega 10 do 15 dana u sezoni u to vrijeme. U decembru 1980. došao je Poljak Janosz Fortecki, koji je trenirao poljsku reprezentaciju, čiji je takmičar Wojciech Fortuna osvojio zlatnu medalju na Igrama u Saporou 1972”, ispričao je Radovanović.
Karajko i Radovanović išli su u nekoliko navrata na pripreme na plastici u Sloveniju i Poljsku, ali je potonjem, zbog povrede, nastup na Olimpijskim igrama u Sarajevu doveden u pitanje.
“Imao sam težak pad na Igmanu. Istegao sam ligamente, otišao mi meniskus. Bio sam u nesvijesti i kasnije ležao u bolnici na Koševu. Čovjek koji je radio sa ratrakom nije zaravnao busenje. Naletio sam pri doskoku na to busenje. Fortecki mi je strogo zabranio da skačem do Olimpijskih igara, ali nisam mogao izdržati.
Bio je ‘Vlašićki pokal – Evropa kup’. Moje mjesto, moji prijatelji, moje komšije… Većina najboljih svjetskih takmičara je bila te godine na Vlašiću. Skočio sam 69,50 metara i postavio rekord Bosne i Hercegovine. Ne znam da li ga je iko oborio poslije mene”, ispričao je Radovanović.
Treba biti ‘mlad i lud’
Prema riječima Reufa Karajka, dva su elementa koja moraš imati da se baviš skijaškim skokovima – da si “mlad i lud”.
“Mislim da skokovima mogu parirati jedino letovi borbenim avionima. Kad si u zraku i kad gledaš ispred sebe, ti si najjači, najmoćniji, najsnažniji”, objasnio je Karajko.
Kaže da cijelu priču upotpunjuje činjenica da su bili mladi, a da su “skakače voljele djevojke”.
“Fortecki je bio vrijedan trener i veliki znalac. Vodio nas je četiri sezone. Kod njega se moralo baš raditi. Opisaću vam kako je izgleda početak dana sa njim. Nakon ustajanja bio je kondicioni trening, trčanje od nekoliko kilometara. Poslije toga doručak, a odmah potom stručni trening. Nevjerovatna disciplina. Kao najbolje nas je odveo na Igman gdje smo imali tu čast da budemo učesnici Olimpijskih igara”, pojasnio je Karajko.
Karajko je rekao da je seosko dijete iz Goleša, sela prema Komaru, te da je počeo trenirati alpsko skijanje pri Smučarskom klubu iz Turbeta.
“Kao dobar skijaš u alpskom skijanju odlučio sam se prebaciti na skokove. Sa nekih 16-17 godina poletili smo sa 70-metarskih skakaonica na Vlašiću, na Igmanu i u Sloveniji. Nedostajalo nam je možda godina ili dvije rada da poletimo i sa 120-metarskih skakonica. Slovenci su cijele godine trenirali na skakaonicama. Oni su imali po 4.000-5.000 skokova ljeti, a mi cijele godine maksimalno po 500-600 skokova”, kazao je Karajko koji danas živi u Travniku.
Državni prvak već 40 godina
Nedugo nakon Olimpijskih igara u Sarajevu održano je republičko takmičenje u skijaškim skokovima na Vlašiću. Učestvovali su skakači iz Travnika. Karajko je postao prvak Bosne i Hercegovine, a Radovanović je bio drugoplasirani. Sa smješkom na licu Karajko kaže da je najduži prvak države u jednom sportu – punih 40 godina.
Jovan Radovanović danas živi u Banjoj Luci. Predsjednik je Udruženja roditelja sa četvoro i više djece “4+” koje djeluje već 17 godina u ovom gradu.
“Imam četvero djece. Nalijedili su sportski duh od mene. Vjerujem da bi me prestigli u svemu”, kazao je.
Upravo su djeca slušala njegove razgovore sa “vlašićkim orlićima” da bi bilo dobro da obiđu svog trenera Janosza Forteckog. Jednog dana Jovanu su rekli da se spremi, jer putuju za Zakopane.
“Bilo je to godinu pred pandemiju Covida 19. Nekih dva mjeseca nakon naše posjete trener je umro. Uspio sam ga vidjeti. Bio je teško bolestan, ležao u sobi. Nije me prepoznao kad smo došli. Sjetio sam se da je volio pjesmu ‘Zelene oči bile su moje’ i zapjevao mu. Prešli smo u dnevni boravak, a Janosz je ustao i došao do nas. Sjedio je sa nama desetak minuta. Njegova supruga Sofija i kćerka Magda su rekle da prije toga mjesecima nije izlazio iz sobe. Bio je veliki čovjek”, ispričao je Radovanović.
Jovanu Radovanoviću i Reufu Karajku žao je što su skakaonice na Vlašiću i Igmanu više od tri decenije van funkcije. Nadaju se da će doći neko bolje vrijeme, da će društvo ulagati više u sport, te da će se pojaviti neki novi “vlašićki orlići”.
IZVOR: AL JAZEERA