NAŠA TRAVNIČKA ČARŠIJA STOTINAMA GODINA IMA ČESME
IZ KOJIH LJUDI DLANOVIMA MRZLU VODU PIJU
I PRSTIMA SE UMIVAJU.
Te česme po našim mahalama dobrotu prosipaju,
s ljudima ljudikaju i kroz avlije njihovih dvorišta,
kao u snovima, lutaju.
Naša malešna i ušuškana čaršija ima ljude
kojima su takve česme sestre.
Pa oni, kao njihova braća, mnogima od nas cijeli život
kapljice dobrote i radosti bez razmišljanja dijele.
Takav, baš takav, bio je i naš hodajući izvor golemog ljudstva,
naš Nebojša Filipović – vazda u pokretu,
sa sepetima na leđima, prepunih muzike i žive scenske riječi.
Oni što su Lašvom bosonogi gacali,
oni što su Plavom vodom ronili,
oni što su na igranke išli, u kino se ubacivali,
zbog pozorišta se riktali i češljali –
oni, baš svi oni, znaju
da je Neš od Karanfil mahalskog djeteta,
svojim snovima, trudom i znanjem, izrastao
u jednog od najznačajnijih umjetnika
na kojeg svi ponosni moramo biti.
Danas, na ovom mjestu, dijelimo golemu tugu
sa familijom našeg čudesnog prijatelja,
našeg druga i brata,
s kojim smo u zajedničkim cipelama mašte
odrastali i prema nebu se uspinjali.
Hvala ti, Nebojša, za sve ono što si
u našu čaršiju, u naš Travnik ugradio.
Kao dijete, ti si, dragi naš Neš,
bio najvještiji posuđivač jaja
od karanfilskih kokoški.
Zvali smo te Kokana,
pa ti na oproštaju želimo kazati:
Mi znamo gdje ćeš biti. Ti nas tamo čekaj,
jer i mi ćemo dolaziti –
i opet s tobom na nebesima kajganijadu,
samo za našu raju, praviti.
Volimo te neizmjerno.
Neka ti je laka naša bosanska zemlja!
Travnik, 03.12.2025.
Rusmir Agačević