Svaka fudbalska utakmica ima dva, samo ona koju je igrao Izet Nalić trajala je čitava tri poluvremena.
U tom trećem, svakog dana niz čaršiju pa do plave vode, svoju fudbalsku loptu prepunu životnih uspomena kotrljao je Izet, pa bi kao na poluvremenu posrkao kahvu, pa opet uz čaršiju krenuo između ljudi koje je pozdravljao, sa njima pričao, neke svojim prepoznatljivim humorom i nakiljao budući sjećanja na čuveno travničko bratstvo, na ekipu fudbalera koja je među prvim na pirotskoj pirota zaigrala utakmice o kojima se i dan danas priča.
Nažalost su pomrli i mnogi navijači, a kamo li igrači koji su svojim fintama i znanjem ušli u legendu, i u njoj ostali.
Nedavno su nas napustili Drveni i Ćiro, a naš Izet Nalić poznat po nadimku Grmalj posljednji je iz te čudesne ekipe. Životni sudija okončao je njegovu utakmicu i on se zauvijek preselio među svoje dobre drugove i prijatelje.
Travnički stadion, Travnička pirota, izgubila je čovjeka koji nije na njoj samo igrao, nego je na njoj dugo i živio u maloj kući čuvajući teren, opremu igrača i gomile nevjerovatnih uspomena.
Dobar kao hljeb, a na terenu golem ters i nepokolebljiv borac, naš je Grmalj bio poznat kao fudbaler koji je iz kornera znao zabiti gol i ostaviti golmana da se čudom ibreti.
Travnička čaršija uvažavala ga je i respektovala. Jer on je bio poput hodajućeg spomenika navijačkih uspomena. Grmalj je svojim kopačkama, svojim igrama, svojim životom i svojim ljudstvom svima nama ostavio golemu poruku kako se može i kako se čovjek umije izboriti za lijepi dugi život.
Mi, danas okupljeni na ovom mjestu došli smo iskazati svoju bol, podijeliti svoju tugu sa familijom Izeta Nalića, još jedan put se pokloniti i u sebi zapljeskati sa poštovanjem prema fudbaleru i ljudini na kojeg smo ponosni.
Naš Izete Naliću, naš dobro dobri Grmalju, neka ti je laka naša zemlja travnjanska….