Priča Nihada Karića – Sjećanje na veliki odmor i zadruge

I dan danas često se sjetim “Munibove zadruge” tj. prodavnice u Mehuriću i u njoj  drvenih polica, s uredno posloženim hljebom. S donje strane hljeb je bio  rešetkast kao hurmašica kad se na herende prislone, a sa gornje lijepo zapečen, mirišljav i mehak “k*o duša”.  Zvali smo ga “Travnički hljeb”. Iako je dolazio iz jedne jedine pekare u Novom Travniku.

U ponudi bijeli i polubijeli, presječen na pola ili na četvrtinu.

Hljeb, pašteta, pavlaka, eurokrem. Četvrtine hljeba izrezane i poredane na policama koje su najčešće kupovali radnici sjekači u šumi za užinu, i danas mi je fenomen. Taj ukus mogu dozvati u sjećanje bez ikakvih problema. Ko to nije doživio teško da mu se ukusni miomirisi mogu objasniti na papiru. Da bi to spoznao moraš prvo biti željan “kupovnog hljeba”.

Travničkog hljeba!

Sjećam se, još, da smo u vremenu velikog odmora navrat nanos izlazili trkom iz škole i ulazili u “zadrugu” pa piljili u one police sa hljebom…Što jest jest, milo mi je bilo razgledat po cijelom objektu.

Lijevo-vitrine sa suhomesnatim proizvodima i raznovrsna pića.

Pravo s ulaza -police sa prehrambenim artiklima.

Desno-odjeljak namjenjen za trikotažu i bijelu tehniku.

Iako me trikotaža nije zanimala taj sam odjeljak doživljavao čarobnim.

Jednom mjesečno u tačno određen dan iz Travnika u “zadrugu” bi dolazili rtv mehaničari Boro ili Davor, servisnim autom-fićom. Servisni fićo na svojim vratima nosio je u polukrugu natpis “TV servis Ei-Niš”. Sjedište suvozača je izvađeno a prostor ostavljen za transport TV aparata.

U Munibovoj zadruzi majstor je popravljao televizore pod garancijom. Svi televizori teite marke koji su se tog mjeseca u Biljanskoj dolini pokvarili revnosni vlasnici pažljivo su donosili u zadrugu. Munibovu zadrugu. Često na ramenu, poneko autobusom a nerijetko i na zaprežnim kolima. Obično ih je bilo nakamareno po desetak i više komada, zamotano u koper deke raznih boja i dezena.

Obavezno čvor zavezan “namrtvo”.

Miljetići su tada bili obavezan modni detalj na televizorima postavljeni na “baklavu” i tako krasili ganjc-nov teve.(miljetić-heklani zidni ukras).

Imućniji vlasnici koji su imali selotejp traku, donosili su TV sa miljetićem….

A vidi sad ovo. Ponekad se znalo dogoditi obično pred novu godinu da TV aparat stoji 15-ak dana dok dođe na red za popravku!!! U tom slučaju vlasnik je potezao za vanrednim monetarnim mjerama pa bi tutnuo majstoru u džep dobru napojnicu samo da mu TV uzme na popravak preko reda.

A nek on opet naplati pošteno popravku…

Nešto mislim da je tako iz Munibove zadruge i nastao “mito” kojeg danas moderno zovemo “korupcija”…

priča nihada karića
Priča Nihada Karića

Hele nejse…

Kroz malena stakla svojih naočala majstor Davor gleda u instrument tražeći kvar a mi kroz velika zadružna stakla gledamo majstora i tražimo sliku na televizoru. Dok desnom rukom uvrće šarafciger i štima frekvenciju lijevom uvrće i štima svoje brkove.

Na nekim televizorskim ekranima slika leta, skače ili se uvija a na nekima samo snijeg neprestano i haotično pada. Odmah, desno na pultu stoji nov “upaljen” crno-bijeli “Ei Niš” televizor, s okačenom cijenom, million i više stotina hiljada dinara. Do njega poveća kartonska ambalaža iz koje je tek izvađen. Na prednjoj strani crvenim slovima piše ”Pazi ekran”.

Iduće godine državno preduzeće “Inpo Bugojno” otvorilo je svoju zadrugu u Mehuriću u blizini škole, odmah lijevo na izlazu s kapije gdje je danas izgrađena moderna sportska dovorana. U njoj je radio prodavač Nefail-ne sjećam se odakle je bio.

Nju nije posjećivao majstor za televizore.

Takvog majstora nije upamtila ni zadruga smještena odmah preko puta škole u kojoj su radili rahmetli Ramo iz Poljanica i rahmetli Ibro Hodžić. U tim prostorijama danas je smještena i opstaje poljoprivredna apoteka..Ali je zato zapamtila nesnosne gužve, galamu i guranje sve do ozbiljnih prepirki i prijetnji. Borba je to, ko će slijedeći doći na red po nesnosnoj Mehurićkoj ljetnoj žegi.

Baška je trebalo istrpit pijačni dan srijedom kada su i gužve bile kvalitetnije i veće. (Do zadnjeg rata pijaca se održavala srijedom)

-Dodaj mi litar zejtina, kilu šećera, dva litra gaza moram dilit po selu umro mi otac. Priksutra je sedmina. I deder naplati metar brašna-dovikuje i gura se, ožalošćeni, rukama preko glava i ramena prisutnih.

– Ja sam najprva došla, još mi nije odrizo trevire i dao bezne opanke. Čekaj Bogme na red- jedva se čuje piskutav glas žene koja se ne vidi u gužvi prenapučene zadruge.

Ali dobro pamtim da se u toj  zadruzi nabavljao  najljepši i najslađi artikal upakovan u okruglim limenim kantama lijepo ukrašene zrelim, žutim, modrim i crvenim voćkama. Na pozlaćenim kantama velikim slovima piše “Miješana marmelada”. Ta čarobna kanta i njen natpis sa sadržajem u njoj izgledala mi tada kao osmo svjetsko čudo. (još ako je pakovanje od 3 kg čudo je i veće)

Šta sve dijete u tom momentu razmišlja kada u tim trenucima nastaju i smjenjuju se sreća, ushićenje, tuga i bol?

Slično i sada dok se prisjećam i pišem…

Ovo moje sjećanje počelo je pisanjem u Munibovoj “zadruzi” pa će tu i da se završi. Tačnije na pultu u desnom zadružnom odjeljku, bijele tehnike…..

Nakon tri-četiri godine, moj sada već rahmetli otac Ćamil Karić, kojem je u junu mjesecu bilo tačno četrnaest godina kako eno na Višnjevskim Poljima mrtav leži, donio  i naš lampaš televizor “Ambasador Ei”- na popravak. U Munibovu zadrugu… S miljetićem.

   Ne sjećam se da je otac Ćamil majstoru dao napojnicu za popravak ali se sjećam da smo sestra Enesa  i ja svaki dan nestrpljivo očekivali povratak televizora svojoj kući. Tih dana smo bili tužni i osjećali se teško zakinutim  što ne možemo gledati  crtani film i EPP pred dnevnik.

Kad čovjek malo bolje razmisli, ništa ja nisam birao. Sve je izabralo mene-tako kaže jedna moja FB prijateljica. Mi samo odlučujemo šta i kako u određenom momentu iz životne ponude odabrati? I kako god okrenem nešto kontam da svi mi imamo neke zadruge, gaz, gužve, zejtine, televizore i EPP sjećanja sa svim potrebnim sastojcima i dodacima.

PS.

Travničani su  preko instrumenata svojih mobitela doznali da je frekvencija života majstora Davora Vujanovića umirena upokojena i zauvijek stala, 29.11.2020g.  ali je dobro ostala uštimana u glavama njihovih sjećanja.

N.Karić

- Oglašavanje -
0 0 Glasovi
Ocjena članka
Pretplatite se
Obavijesti o
guest
0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledajte sve komentare

Možda vas zanima

spot_img