Arnold A. Arnold. Svjetski trgovački putnik slučajno na proputovanju kroz vaš grad!
Ovom rečenicom, prije više od 40 godina, u predstavi Ljudi ko vozovi, našeg Travničkog pozorišta, naš Davor Vujanović, brat naš Okac, čvrstim je korakom ušao u priču, u istoriju, u legendu koja će još dugo trajati. Davor je bio vrhunski glumac, sigurno među najznačajnim koji su koračali pozorišnom scenom. On je imao svoj neodoljiv šarm. Njegov svaki lik bio je upečatljiv. Nikada ni u jednoj predstavi nije naučio svoj tekst do kraja, ali je u svakoj bio brilijantan.
Davor je zapravo cijeli svoj život pretvorio u prekrasnu pozorišnu predstavu. On je bio poput nekog čudesnog lika koji šeta čaršijom, pozdravlja se sa drvećem, zgradama i ljudima, uvijek spreman na šalu i razgovor. Moglo bi se kazati kako je Okac bio hodajuće pozorište koje je svojim koracima našoj Travničkoj čaršiji davalo posebnu vrijednost. On je bio jedan od najzaslužnijih ljudi ugrađenih u temelje Travničke kulture. Davor je bio ponosan što je živio kao glumac.
Ali, bio je on i ters, nije nikako mogao prihvatiti ahmake i tokmake koji nisu znali vrijednost pozorišne umjetnosti. Jednostavno ih je zaobilazio i izbjegavao. Ma, nije bilo kulturnog događaja u zadnjih 50 godina u Travniku, a da se Okac nije pojavio i svojim prisustvom još više uveličao pozorišnu, književnu, likovnu ili muzičku priredbu. On je bio jedinstven, neponovljiv i prepoznatljiv ambasador
svih Travničkih pozorišnih generacija.
Mi, prijatelji njegovi, braća i sestre iz Travničkog amaterskog pozorišta ponosni smo što smo sa Davorom dijelili istu životnu scenu.
Zavjesa iza Okca nikada neće biti spuštena.
U našim srcima zauvijek će biti otškrinuta.
Naš Davor, naš Okac, preselio se na vječnu scenu, tamo gdje će biti sa svojim prijateljima, Pišćom, Gusarom, Zlajom, Šerbetićem…
Dijelimo svoju golemu tug i bol sa Davorovim sinom, sa njegovom suprugom, sa cijelom njegovom ožalošćenom familijom.
Neka Ti je laka Travnička zemlja naš dobri i voljeni Okac !
Piše: Rusmir Agačević Rus