Da li znate ko je bila Dobrila Kalaba?
U ratnim pričama Bosne i Hercegovine često se pamte komandanti, jedinice i datumi. Rjeđe se pamte ljudi koji nisu nosili uniformu, a bili su na prvoj liniji istine. Dobrila Kalaba bila je upravo takva osoba – prevoditeljica britanskih snaga UNPROFOR-a u Vitezu, profesorica engleskog jezika prije rata, žena čiji je posao bio da riječima gradi most između vojnika i stanovništva, između događaja i njihovog razumijevanja.
Britanske snage angažovale su Dobrilu među prvim prevodiocima u oktobru 1992. godine, u okviru mirovne misije poznate kao „Operacija GRAPPLE“. Kao prevoditeljica, služila je uz britanske vojnike, dijeleći s njima rizike ratne svakodnevice – ali bez zaštite, bez sistema podrške, bez statusa koji bi je štitio kada riječi postanu opasne.
Njena uloga postala je posebno osjetljiva nakon 16. aprila 1993. godine i masakra u Ahmićima, kada je ubijeno 116 bošnjačkih civila, među njima žene, djeca i starci. Britanski vojnici bili su među prvima koji su stigli na mjesto zločina. Prema navodima i svjedočenjima, Dobrila je tada bila uz komandanta britanskih snaga, potpukovnika Boba Stewarta, prevodeći u trenucima kada su se pred očima svijeta otkrivale razmjere tragedije. Ona nije samo prevodila rečenice – prevodila je istinu, jasno i bez ublažavanja, onda kada je istina nekima bila prijetnja.
Zbog te hrabrosti, zbog javnog osuđivanja zločina i činjenice da se nije povukla, Dobrila je postala meta prijetnji. A 5. jula 1993. godine, prema dostupnim informacijama, ubijena je snajperskim hicem dok je bila na radnom zadatku – unutar britanske baze u Vitezu. Njena smrt ostala je bolan simbol onoga što rat radi ljudima koji se usude biti svjedoci: u ratu, istina često ima cijenu.
Dobrila Kalaba bila je jedini prevodilac britanske vojske koji je izgubio život u Bosni i Hercegovini. Ipak, paradoks je da je, uprkos toj činjenici, godinama ostala bez institucionalnog priznanja. Rat je spriječio dostojanstvenu sahranu; prijatelji i komšije su je, prema svjedočenjima, morali u tajnosti ukopati u improvizovanom kovčegu, pod okriljem noći. Pet godina kasnije, njeni posmrtni ostaci ekshumirani su i premješteni u Šipovo, prema želji njenih roditelja.
Za razliku od vojnih struktura koje su imale svoje sisteme podrške, Dobrila i njena porodica nisu dobili finansijsku pomoć, niti su ona i kolege prevodioci iz rane faze misije dobili UNPROFOR medalju ili drugo zvanično priznanje. Tek 2022. godine, na godišnjicu masakra u Ahmićima, njena služba je prvi put zvanično obilježena, kada su se britanski veterani okupili kako bi odali počast njenoj žrtvi.
Još 2015. godine baronesa Coussins je u britanskom Domu lordova podsjetila na ono što se često zanemaruje: prevodioci i tumači u ratnim zonama su od vitalnog značaja, a rijetko priznati – tihi heroji koji su istovremeno izloženi nepovjerenju, diskriminaciji i prijetnjama sa svih strana. Dobrila Kalaba bila je jedna od tih tihih heroina.
Njena priča nije samo sjećanje na jednu ženu. To je podsjetnik da rat ne ubija samo tijela nego i pokušaje da se istina izgovori. Dobrila je, u vremenu kada je šutnja bila sigurnija, izabrala da bude glas. A najmanje što danas možemo učiniti jeste da njeno ime ne ostane fusnota, nego opomena i poštovanje – zbog hrabrosti, zbog profesionalnosti i zbog cijene koju je platila.
Nedžad Abdić