Poznanici i prijatelji preminulog Ivice Valente zvanog Bulaja za njega imaju samo riječi hvale. Vijest o njegovoj smrti dirnula je i poremetila mnoge. Jedni ga se sjećaju kao poznatog Travničanina a drugi kao dobrog i odanog druga. Rusmir Agačević Rus na sebi svojstven način oprostio se od Bulaje, pročitajte tekst koji je napisao za svoga druga:
Od oca Travnika, od matere Lašve, od braće Bašbunara i Kalbunara,
od sestara Vilenice i Bukovice bio je satkan drug naš,
Valenta Ivica zvani Bulaja.
Ni minute radnog staža nije imao jer to nije želio.
Nije se nikada ženio ali je cijeli život ašikovao i zaljubljen bio
u svoju strmu Karanfil mahalu.
Nikada se s nikim posvađao nije, jer takav je bio.
Usamljen poput Travničke lipe skitao se dunjalukom prstima praveći
narukvice i ogrlice od tanke žice sa šarenim perlama, i malešne
drvene gitare sitnije od filđana.
Tabanao je morskim obalama i svoje šareneđiđe prodavao.
On, i njegovi prvi Travnički hipiji Vajta i Fejsal bili su oni koji su
čaršiji davali posebno obilježje, i svojim joj prstima rezbarili
neobičnost i prepoznatljivost kakvu je vazda imala.
Poput pitomog pauka koji nikome ne smeta Bulaja je sam sebi
ispleo nevidljivu mrežu prividne lagodnosti u koju se svojom
voljom skrivao i otuđivao.
Pričao je priče u koje je samo on vjerovao jer mu je tako bilo
lakše bježati od svakodnevnice i istinite stvarnosti.
Družio se s onima koji su svirali. Hodao uz one koji su pjevali.
Koračao kraj onih koji su umjeli crtati. I uz sve njih osjećao se
živim i drugačijim nego što je u stvari bio .
Godinama se sam od sebe otuđivao, i od svih drugih.
Bio je poput usamljene starinske česme koja je svima bila
na vidjelu, i nikome nije zaklanja pogled i niti kapljicu smetala.
Bulaja je, i svi smo to znali, živio od pomoći familije svoje.
Ali nikada i ni od koga ništa nije tražio.
Nikada nikome muktač nije bio.
I nikome u čaršiji nikada za hastal nepozvan sjeo nije.
Valenta Ivica zvani Bulaja bio je poput uredno počešljanog oraha
u pokretu negdje prema nigdje.
Uvijek čist, uredan, gord i usamljen, kao Travnički golub tipler,
bio je zadovoljan sa svim onim što je njegovo bilo.
I činio je čaršiju čaršijom jer je bio kocka u kaldrmi koja nikome
smetala nije, a bila je topla i draga jer je ukrašavale snove
u svim ulicama naših djetinjstava.
Svojim prijateljskim biciklom kojim se vozao tražeći samog sebe
po tragovima zaboravljenim otišao svojim bliskim Fejsalu, Đoniju,
Kišnjaku, Hodniku, Fifku…
Mi, školska braća njegova i čuvari svih strepnji njegovih,
SeidMemićVajta, Nebojša Neš Filipović, Marinko Čilić,
BesimBekanSpahić i Rusmir Rus Agačević,
najiskrenije dijelimo tugu s njegovom familijom.
I dijelim sjetnu uspomenu i gorku kišu sjećanja na dobrog,
dobro dobrog čovjeka, i Travničanina našeg.
Pomolimo se svako od nas na svoj način i tiho kažimo :
Laka Ti zemlja Travniča bila dragi naš Bulaja.