Danas se obilježava 29. godišnjica ubistava oko 200 civila, Prijedorčana i Kozarčana, koja su počinjena 1992. na Korićanskim stijenama na planini Vlašić.
Porodice ubijenih Prijedorčana i Kozarčana bacanjem ruža u ponor Korićanskih stijena odali su počast žrtvama.
https://www.facebook.com/Kanal6HD/videos/1011897639627748
Svi ubijeni iz Prijedora do danas nisu pronađeni, a za članove njihovih porodica potraga i nada ne prestaju, dok bivši logoraši podsjećaju da nalogodavci i pomagači u skrivanju zločina na Korićanskim stijenama nisu procesuirani.
Teufiku Kulašiću na Korićanskim stijenama ubijen je brat Abaz. Za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je ispričao da su zajedno bili u logoru “Keraterm” od 14. juna do 5. augusta 1992. godine, nakon čega je Kulašić, s drugim zarobljenicima, uz pomoć strane novinarke napustio BiH
i otišao u Karlovac.
Njegov brat, kako kaže, krenuo je konvojem 20. augusta.
“Njega je najviše vuklo to da se sastane s familijom”, kaže Kulašić, dodajući da je njegov brat imao dva sina, srednjoškolca.
Za bratovu smrt saznao je putem radija, na kom je saopćeno da su svi koji su otišli konvojem pobijeni, te da se kasnije ispostavilo da je riječ o oko200 osoba.
“Dugo smo čekali da se otkriju posmrtni ostaci i to je trajalo maltene desetak godina”, govori za BIRN BiH, objašnjavajući da mu je brat pronađen u takozvanoj “Kamenoj grobnici”, gdje su tijela sakrivena.
“Oni su u prirodnu rupu ubacili ta tijela i zatrpali ih tim kamenjem, zato smo je i prozvali ‘Kamena’”, kaže on.
Govoreći o procesuiranju ratnih zločina, Kulašić kaže da, poredeći sa slučajevima u drugim krajevima BiH, članovi porodica moraju biti zadovoljni jer je za područje Prijedora podignuto najviše optužnica, mada još uvijek nisu pronađena sva tijela ubijenih Prijedorčana i Kozarčana i potraga nije nikada okončana.
“Čak se nadamo da ćemo malo poveću grobnicu naći i na području Kozarca, ali eto, nada nikad ne umire. Oni i dalje pokušavaju da sakriju to što je nemoguće sakriti”, dodaje on.
Prema podacima Instituta za traženje nestalih (INO), do sada je pronađeno i identificirano oko 2.588 žrtava s područja Prijedora, a još uvijek se traga za oko 588 žrtava.
Satko Mujagić, bivši logoraš iz Prijedora, kaže da je na Korićanima pobijeno na desetine njegovih komšija iz Kozarca.
“Sve su to bili ‘obični’ ljudi, civili, čije kuće su pljačkane i paljene dok su oni bili zatočeni po logorima. Ono što je posebno gorko kod ovog zločina – koji je na neki način ‘zaokružen’ progonom Prijedorčana koji je počeo još 2. maja 1992. i rezultirao sa preko 3.800 žrtava do kraja rata – jeste da su tu pobijeni i mnogi logoraši ‘Omarske’ koji su preživjeli golgote tog logora, prebačeni u ‘Trnopolje’ 6. augusta 1992., nakon što su logori otkriveni, da bi zatim okončali život na svega nekoliko kilometara od slobode”, kaže Mujagić za BIRN BiH.
On navodi da do danas nije pokrenuta istraga protiv nalogodavaca ovog zločina i onih koji su nakon ubistava premještali ili skrivali posmrtne ostatke.
Osim Darka Mrđe, koji je pred Haškim tribunalom priznao krivicu za zločin na Korićanskim stijenama i osuđen je na 17 godina, u Sudu BiH je pravosnažno osuđeno deset prijedorskih policajaca.
Kazne dugotrajnog zatvora od po 23 godine su dobili Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja, Zoran Babić je osuđen na 22 godine, a Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21 godinu zatvora. Kazna od 15 godina zatvora je izrečena Željku Stojniću.
Damir Ivanković je osuđen na 14 godina, Ljubiša Četić na 13, a Gordan Đurić na osam godina zatvora i njima trojici su kazne izrečene po sporazumima o priznanju krivnje koje su potpisali s Tužilaštvom BiH.